Dok se u Siriji gomila broj poginulih, a diplomacija ne uspijeva iskorijeniti nasilje, sve je jasnije koliko je ovdašnji sukob drukčiji od drugih ustanaka u Arapskome proljeću. “Sirija je gotovo jedina država u kojoj je takozvano Arapsko proljeće moglo promijeniti geostrateški opis regije”, smatra Olivier Roy, francuski povjesničar Bliskog istoka. Kao suprotne primjere ističe Egipat i Tunis, gdje novi vođe očito održavaju slične saveze i geopolitičke položaje.

“No ako u Siriji dođe do pada režima”, kaže Roy, “stvara se posve novi krajolik.” U mjesecima otkako su se Sirijci pobunili država se pretvorila u borbu velikih sila u regiji i šire preko leđa pobunjenika, čime su Rusi i Amerikanci te njihovi saveznici stali na suprotne strane, a sektaške napetosti šijita i sunita eskalirale su i pojačale jaz između Irana i Saudijske Arabije te zemalja u Perzijskom zaljevu. Izrael se tako sada nada da će njihov neprijatelj pasti, ali je jako zabrinut oko toga tko će preuzeti vlast nad neprijateljevim oružjem. “Sirija je u idealnom strateškom položaju i strahovito je opasno ako dođe do punokrvnog građanskog rata” kaže Anne-Marie Slaughter, profesorica na Sveučilištu Princeton u New Jerseyju i bivša voditeljica planiranja politike u američkom Ministarstvu vanjskih poslova. Što se Rusije tiče, pad sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, njihova saveznika i kupca oružja, smanjio bi joj utjecaj u regiji. Što se Sjedinjenih Američkih Država tiče, sukob u Siriji prava je mreža rizika i proturječnosti, zbog čega je stav Washingtona, koji frustrira zagovaratelje oštrije intervencije, znatno oprezniji nego što je bio u slučaju Libije. Državna tajnica Hillary Rodham Clinton svaku je usporedbu Sirije s Libijom opisala kao “pogrešnu analogiju”. Assadovi napadi na pobunjenike, u kojima je stradalo najmanje 6000 civila, stvorili su pravu moralnu dilemu oko intervencije. Ako je zaštita civila legitiman novi dio međunarodnog prava, zašto se primjenjuje na Libiju, a na Siriju ne? Za Washington, Europu te sunite koji žive u Saudijskoj Arabiji i Perzijskom zaljevu, utjecaj na Iran jednako je važan kao i sudbina Bashara al-Assada, njegova bliskog saveznika. Prema riječima dužnosnika obavještajnih službi dviju europskih država, Iran Assada snabdjeva oružjem i savjetima.

Nova bi sirijska vlada mogla naštetiti utjecaju Irana više nego bilo kakav oblik sankcija, a moglo bi doći i do novih demokratskih prosvjeda u Iranu. Međutim, američka administracija isključuje mogućnost vojne intervencije. Predsjednik Obama u ovoj izbornoj godini ne želi nove avanture, a ne želi ih ni Pentagon, naročito kad se uzme u obzir sirijski sustav zračne obrane koji su opremili Rusi. Američki dužnosnici ističu da naoružana opozicija nije skladna u svojem djelovanju te da Slobodna sirijska vojska, sastavljena od bivših vojnih dužnosnika u egzilu, prebjega i paravojnih jedinica, ne nadzire dijelove Sirije u koje bi se oružje moglo dostaviti. Glavno je pitanje kako ubrzati ono što mnogi danas smatraju neizbježnim krahom Assadove vlade, a da država ne zapadne u građanski rat, kaže Volker Perthes, ravnatelj Njemačkog instituta za međunarodna i sigurnosna pitanja. “Naoružanje pobunjenika i poticanje građanskog rata samo će produljiti Assadovu vladavinu”, smatra Perthes. “Pravi rat upravo je ono što Assad želi jer bi time uspio slomio nevoljkost većeg dijela oružanih snaga za borbom.” Sirijsko nacionalno vijeće i dalje pokušava proširiti utjecaj, postići povjerenje naroda i snažnije se povezati s neovisnom Slobodnom sirijskom vojskom. Bassma Kodmani, članica izvršnog odbora Sirijskog nacionalnog vijeća, kaže da se nakon sve veće pogibije civila u Idlibu i Homsu vijeće okreće prema poticanju strane intervencije, koliko god to bolno bilo. “Uistinu smo blizu stavu da je vojna intervencija možda jedino rješenje”, kaže.

“Dva su zla: vojna intervencija ili dugotrajan građanski rat.” No Rusija kaže da će uložiti veto na bilo koju odluku Vijeća sigurnosti UNa o oružanoj intervenciji. Države koje se nazivaju “prijateljima Sirije” krajem veljače sastale su se sa Sirijskim nacionalnim vijećem kako bi raspravile o onome što američki dužnosnici nazivaju “daljnjim koracima” i “dodatnim mogućnostima” protiv Assadove vlade, uključujući pozive na trenutnu obustavu sukoba, pružanje humanitarne pomoći i mirovnu akciju UN-a. Sirijska se vlada ne želi predati. Iako postoje naznake raspada središnjeg nadzora te iako je samo manji dio oružanih snaga spreman zapucati na građane, vojne i sigurnosne službe nisu se slomile. Sankcije su ozbiljno naštetile poslovnom sloju koji podupire vladu. Prema navodima višeg dužnosnika Obamine administracije, jedan je viši dužnosnik sirijske sigurnosne službe obitelj preselio izvan zemlje, a član šire Assadove obitelji sva je sredstva prebacio u inozemstvo. Što se Assad dulje bude držao vlasti, više će ljudi poginuti. Svaka bi politička tranzicija u takvim okolnostima bila krvava, uz povećan rizik od ubojstava iz osvete i napada na manjine, kao što su alaviti i kršćani, koje su podupirale vladu. “Gasi se put prema mirnoj tranziciji”, rekao je viši dužnosnik Obamine administracije. “Pitanje je što će se dogoditi nakon Assadova pada. Može li pasti dovoljno brzo da ogorčenost ne proključa izvan svake mjere?”

Steven Erlanger; Timesovi dopisnici doprinjeli izvještaju iz Bagdada, Jeruzalema, Pekinga, Moskve, Washingtona, Dakara, Londona, Berlina i Pariz