Američki politički vođe posljednjih godina puno govore o ovisnosti zemlje o fosilnim gorivima i potrebi da se pronađu čišće, ekološki prihvatljivije alternative. Posljednjih pak tjedana puno govore o izljevu nafte u Meksičkom zaljevu.

Predsjednik Obama 2. lipnja spojio je te priče. U govoru na sveučilištu Carnegie Mellon pozvao se na naftnu mrlju kako bi naglasio Kongresu njegovu dužnost da donese sveobuhvatan zakon o izvorima energije koji bi se pozabavio ovisnošću o nafti kao i globalnim zatopljenjem. Takav zakon već je donesen, ali izglasavanje popratnih mjera zapelo je u Senatu zbog tvrdog protivljenja republikanaca, pretjeranih strahova o troškovima i bojažljivosti vođa demokrata. “Surađivat ću s bilo kim, iz bilo koje stranke, samo da se to napravi”, rekao je Obama. Obamin je zadatak popratiti ovaj zavjet djelima. Nismo optimistični da će neumoljiva republikanska opozicija surađivati s njim na ičemu. Možda će ipak noćna mora koja se širi zaljevskim vodama potaknuti neke od njih na otklon od stranačkog stava. Senatski zakon daleko je od savršenog. Njegovo tetošenje tvrtki koje proizvode ugljen te zakonske odredbe koje štite bušenje u priobalnom pojasu sada će morati biti revidirane ili barem postrožene višestrukim zaštitnim mjerama. Prvi put zakon će staviti cijenu na ispuštanje ugljičnog dioksida koji se sada ispušta u atmosferu bez ikakvih sankcija. To je bitan preduvjet za prebacivanje privatnih i javnih ulaganja na čišće izvore energije. Ušteda nafte mogla bi biti pozamašna. Prema najnovijem istraživanju Instituta za međunarodnu ekonomiju “Peter G. Peterson” alternativna goriva i učinkovitija vozila do 2035. godine smanjit će uvoz nafte za jednu trećinu.

Ali umjesto da prihvati ovaj pozitivni zakon, očekuje se da će Senat uskoro izglasati mjeru koja će okrenuti zemlju u potpuno krivom smjeru – rezoluciju pod pokroviteljstvom Lise Murkowski, republikanke iz Aljaske, koja će umanjiti ovlasti vlade u reguliranju stakleničkih plinova i smanjiti očekivane uštede nafte od oštrih ekonomskih standarda glede goriva koje je Bijela kuća najavila prošlog travnja. Kao što je već spomenuto, uvjeriti Senat na nužnost djelovanja nije samo stvar vodstva, već i međunarodna obveza. Na Konferenciji o klimi u Kopenhagenu u prosincu Obama je obvezao Sjedinjene Američke Države na smanjenje stakleničkih plinova za 17 posto do 2020. godine, što je minimum za koji znanstvenici vjeruju da je nužan kako bi se svijet počeo odmicati od najgorih mogućih posljedica zatopljenja. Ispunjenje te zakletve još je hitnije nego tada. Obama je u Carnegie Mellonu pokazao da zna što treba reći: donošenje sveobuhvatnog zakona bit će dobro za gospodarstvo jer će stvoriti nova radna mjesta, bit će dobro za okoliš jer će smanjiti emisije štetnih plinova i bit će dobro za nacionalnu sigurnost jer će reducirati ovisnost o nestabilnim zemljama proizvođačima nafte. Sada je predsjednikov zadatak pretvoriti tu retoričku vatrenost u stvarne, neopstruirane glasove.