Kad se romanopisac Muron Xuecun prošle godine pojavio na svečanosti na kojoj mu je dodijeljena njegova prva književna nagrada, u ruci je držao papir s najzapaljivijim riječima koje je ikada ispisao. Bila su to njegova razmišljanja o tegobama koje je prouzrokovala cenzura. “Kineska književna djela pokazuju simptome mentalnog poremećaja”, namjeravao je reći. “To je kastrirano pisanje. Ja sam proaktivni eunuh jer kastriram vlastite riječi i prije negoli kirurg primi skalpel.”

Organizatori svečanosti zabranili su mu taj govor. Na pozornici Murong je prešao rukom preko usta kao da zatvara patentni zatvarač te je bez riječi napustio. S tim je govorom učinio isto ono što je uradio i sa svoje tri romaneskne uspješnice, koje su bile podvrgnute cenzuri – nepročišćen tekst objavio je na internetu. Obožavatelji su nahrupili. Muron Xuecun pseudonim je Hao Quna. On je jedan od najpoznatijih iz vala kineskih pisaca koji su postali izdavačke senzacije zbog činjenice da se spretno služe internetom. Murongove knjige su pomalo nepristojne, odvažne, pune nasilja i nihilizma, a tema su im poslovnjaci i dužnosnici kojima su mito i korupcija dobro poznati, baš kao i tučnjave, pijančevanje, kockanje i druženje s prostitutkama u kineskim brzo rastućim gradovima. Činjenica kako se njegovi romani u Kini uopće objavljuju dokaz je koliko se ova industrija, nekoć pod pomnim nadzorom države, sada okrenula tržištu. No, Murongova proza neminovno se sudara s cenzurom. Murong sebe naziva “zločincem riječi” u očima države, te “kukavicom” u vlastitim očima jer provodi autocenzuru. Naime, kaže kako je odustao od pisanja dva već započeta romana jer je smatrao kako ih nikada neće uspjeti objaviti. “Najgori učinak cenzure jest njezin psihološki udar na pisca”, objašnjava Murong. “Dok sam pisao prvu knjigu, nije me bilo ni najmanje briga hoće li ona biti objavljena, pa sam pisao štogod sam htio. Sada, nakon što sam objavio nekoliko romana, itekako osjećam učinak cenzure na svoje pisanje. Na primjer, na pamet mi padne neka rečenica, a onda shvatim da će je sigurno izbrisati. Više je ni ne zapisujem. To je autocenzura u svom najgorem obliku.”Zbog svojih je frustracija postao jedan od najglasnijih kritičara cenzure u cijeloj Kini. Nakon što je prošlog studenog u Pekingu bio primoran šutjeti, svoj zabranjeni govor ipak je pročitao tri mjeseca kasnije, u Hong Kongu. Murong svoj komercijalni uspjeh duguje činjenici da je pronašao načine pisanja i uspostave baze obožavatelja na internetu, izvan izdavačke industrije, koja se nalazi pod strogim nadzorom. Političkim pitanjima bavi se na jednom blogu te mikroblogu koji nalikuje Twitteru. Dok piše, pod različitim pseudonimima na internet stavlja poglavlja ili dijelove svojih romana.

Tek kad dovrši roman, potpisuje ugovor s izdavačem. Cenzurirane tiskane verzije donose mu određenu zaradu, ali internetske verzije romana su potpunije. China Radio International, radijska postaja pod državnim nadzorom, 2004. godine nazvala je Murongov prvi roman “kibernetskim trendseterom”. No dužnosnici iz grada Chengdu, u kojemu se odvija radnja romana, javno su ga potkazali. Necenzurirana verzija tog romana prevedena je na engleski pod naslovom “Pustite me na miru: roman o Chengduu” i 2008. godine nominirana za prestižnu književnu nagradu Man Asian Literary Prize. Upitan što misli o pisanju na internetu, Murong je rekao: “Isprva mi je sve to jednostavno bilo jako zabavno. Kasnije sam shvatio da su internetski pisci i čitatelji promijenili smjer kojim je krenula kineska književnost.” Internet ne omogućuje spisateljima potpunu slobodu jer postoji i internetski nadzor. Ipak, pokrenuo je pravu malu revoluciju u kineskoj izdavačkoj industriji, omogućivši procvat novih glasova. Izdavači sada s lakoćom otkrivaju nove talente i otkupljuju prava na tiskana izdanja. Jedna mrežna stranica pod nazivom Rongshuxia osobito je utjecajna. Na njoj se nalaze djela pisaca kao što su Annie Baobei, Ning Caishen i Li Xunhuan (posljednje ime zapravo je pseudonim Lu Jinboa, uglednog izdavača koji podržava Muronga).“Internet je pokrenuo sve, ali baš sve književne trendove koji su otpočeli od 2005. godine nadalje”, izjavila je Jo Lusby, izvršna dirketorica izdavačke kuće Penguin u Kini. Murongova četiri romana i jedna publicistička knjiga temelje se na dugom nizu godina koje je proveo u brzo rastućim kineskim gradovima, radeći na raznim položajima u raznim tvrtkama kao pravni savjetnik. U slobodno vrijeme je pisao te svoje priče slao časopisima od kojih je redovito dobivao odbijenice.

A onda je jednom prilikom slučajno naišao na zatvoreni internetski forum kozmetičke tvrtke za koju je radio. Ondje su amateri objavljivali pjesme, kratke priče i romane u nastavcima. “Vidio sam roman pod nazivom Moj Peking, što me nadahnulo”, ispričao je Murong. “Pomislio sam, pa, i ja mogu tako nešto napisati.” Internetsko pisanje uglavnom je podrazumijevalo rad iza zastora cenzure. Tisak je bio druga priča. Naime, kad je Murong potpisao ugovor o objavi romana o Chanduu, bio je primoran izbaciti 10.000 riječi. Međutim, nakon što je knjiga izdana, na internetu je objavio necenzurirani rukopis. “Bilo je to tako oslobađajuće”, kaže. Neki su pisci skeptični i ne vjeruju da necenzurirane knjige na internetu mogu postići puno. Chan Koonchung, autor “Debelih godina”, romana objavljenog u Hong Kongu i Tajvanu, ali zabranjenog u Kini, kaže da je uvjeren kako će ga na internetu pročitati tek mali broj Kineza jer se o njemu ne smije raspravljati u medijima ili na bilo kakavom drugom forumu.Murong je počeo samoga sebe ušutkavati već u drugom romanu o mladim ljudima koji pokušavaju uspjeti u Shenzhenu. “Unaprijed sam znao što bi mogli izbaciti”, kaže. U početku je namjeravao pisati o tome kako su njegovi protagonisti doživjeli prosvjede na trgu Tiananmen 1989. godine. No kaže kako se ipak nije usudio prijeći tu “nedodirljivu crvenu granicu”. Kao i u slučaju romana o Chengduu, potpuna verzija priče o Shenzhenu dostupna je na internetu. “Sada kada sam osvijestio vlastitu autocenzuru, pokušavam je nadomjestiti dok pišem”, objasnio je Murong.

“Pišem jednu veziju, a objavljujem čišću.” Zbog prijateljevanja s urednicima mora se pokoriti cenzorima. “Ne želim uvaliti prijatelje u nevolje”, kaže. “Ako smatraju da je nešto preriskantno ili da bi zbog toga mogli izgubiti posao, dopustim im da to izbace.” Murongova najbolnija borba s cenzurom odvila se dok je s urednikom radio na posljednjom knjizi pod naslovom “Kina: u nedostatku lijeka”, u kojoj piše o 23 dana koje je proveo u tajnom istraživanju jednog piramidalnog poslovanja. Navedena knjiga objavljena je prošle godine te je doživjela veliki uspjeh i dobila sjajne kritike. Čak i časopis Književnost naroda, čiji je suosnivač bio sam Mao, dodijelio joj je nagradu. No, tijekom uređivanja odvijali su se naizgled beskonačni pregovori. Čak i fraze kao što su “Kinezi” morale su se promijeniti u “neki ljudi”. Murong je vikao na urednika, bacio šalicu u pod i razbio je te šakom probio zid u vlastitom domu. “Osjećao sam se kao da me netko bezrazložno bičuje”, rekao je Murong. “Cenzura je 2008. godine bila stroga, ali mogao sam je izdržati. Godine 2010. više nisam mogao trpjeti.” Urednik Zhang Jingtao kaže da je želio “prilagoditi tu knjigu ovom društvu i ovom vremenu”. “Izdavaštvo je kulturalna djelatnost, koja ulazi u opseg ideologije”, rekao je Zhang. “Moj je posao biti ideološki kontrolor kvalitete.”

Edward Wong; Mia Le doprinjela izvještaju