Unatoč malim znakovima optimizma vezanim za američko gospodarstvo, stopa nezaposlenosti i dalje je visoka, a čini se da država stagnira. Amerikanci stalno slušaju kako treba obratiti pozornost na Japan kao na primjer u što se država može pretvoriti ako se ne slijedi pravi put, iako je ideja o pravom putu poprilično sporna.

Ovako, naprimjer, CNN-ov analitičar David Gergen opisuje Japan: “Danas je Japan iznimno demoralizirana zemlja koja je doživjela stvarni nazadak.” No takva slika o Japanu jest mit. Po svim mjerilima japansko je gospodarstvo vrlo dobro stajalo tijekom takozvanih izgubljenih desetljeća, koja su započela s propašću tržišta dionica 1990. godine. Po nekim od najvažnijih pokazatelja prošao je bolje od SAD-a i većine zapadne Europe. Japan je uspio svojem narodu priskrbiti imućan životni stil unatoč financijskom krahu. S vremenom će se ovo razdoblje vjerojatno smatrati uspjehom. Kako stvarnost i slika mogu biti toliko drukčiji? I mogu li SAD i Europa naučiti što iz primjera Japana? Istina je da se cijene nekretnina nisu vratile na sulude visine koje su kratko dosegnule u luđačkoj posljednjoj fazi procvata tržišta, a istu je sudbinu doživjela i tokijska burza. Međutim, snaga japanskog gospodarstva i njegova naroda vidljiva je u mnogo pogleda. Postoji čitav niz činjenica i brojki koji se ne poklapaju s okaljanom slikom o Japanu:

– Prosječna životna dob u razdoblju od 1989. do 2009. povećala se za 4,2 godine, sa 78,8 godina na 83 godine. To znači da Japanci danas žive u prosjeku 4,8 godina dulje nego Amerikanci. Ključni je pokretač bolja zdravstvena skrb.
– Japan je također ostvario značajan napredak u pogledu internetske infrastrukture. Prema istraživanju koje je provela tvrtka Akamai Technologies, od 50 gradova s najbržom internetskom vezom 38 ih je u Japanu, a u SADu tek 3.
– Od 1989. do danas jen je porastao za 87 posto u odnosu na dolar, 94 posto u odnosu na britansku funtu, a od 1999. 26 posto u odnosu na euro.
– Stopa nezaposlenosti iznosi 4,2 posto, što je gotovo upola manje nego u SADu. U Grčkoj je stopa nezaposlenosti 18,4 posto, u Španjolskoj 22,9 posto, u Italiji 8,5 posto, a u Velikoj Britaniji 8,3 posto.
– Prema podacima na stranici skyscraperpage.com u Tokiju se sagradio 81 neboder viši od 150 metara otkako su započela “izgubljena desetljeća”. U New Yorku ih je sagrađeno 64, u Chicagu 48, a u Los Angelesu 7.
– Japanski višak na tekućem računu – što je najšira mjera trgovine – 2010. godine iznosio je 196 milijardi dolara, što je gotovo triput više nego 1989. Američki se manjak na tekućem računu u istom razdoblju povećao sa 99 na 471 milijardu dolara. Manjak Europske unije iznosio je 262 milijarde dolara, a Španjolska (63,6 milijardi dolara), Italija (61,9 milijardi) i Francuska (53,2 milijarde) našle su se na dnu liste. Iako se devedesetih smatralo da će uslijed uspona Kine Japan biti jedan od najvećih gubitnika, a SAD jedan od najvećih dobitnika, ishod je bio drukčiji. Japan je od 1989. povećao izvoz u odnosu na Kinu za 14 puta, a kineskojapanska bilateralna trgovina u stabilnim je okvirima.

Kako ističu Ivan Hall i Clyde Prestowitz Jr., koji već dugo prate stanje u Japanu, ljudi koji posjete Japan odmah primjećuju da je priča o “izgubljenim desetljećima” netočna. S obzirom na to da svoje putovanje obično otpočinju u newyorškoj zračnoj luci Kennedy, washingtonskom Dullesu, londonskom Heathrowu i pariškom DeGaulleu, kad slete u japanske zračne luke, vide da su značajno proširene i modernizirane. William Holstein, stručnjak za japanske prilike, nedavno je posjetio Japan. “Drastična je razlika između onoga što čitamo u SAD-u i onoga što se vidi kad se dođe u Japan”, kaže. “Japanci su bolje odjeveni od Amerikanaca. Voze najnovije modele automobila, a i fizička se infrastruktura u zemlji stalno poboljšava i razvija.” Zašto se, onda, Japan smatra gubitnikom? Na temelju bruto domaćeg proizvoda SAD je već godinama zamjetno bolji od Japana, no čak i kad se usmjerimo samo na podatke o SAD-u, razlika je znatno manja nego što se na prvi pogled može zamijetiti. Kad se brojke prilagode podacima po stanovniku i usporede od 1989. do danas, vidi se da je američki BDP u prosjeku rastao 1,4 posto godišnje, a japanski jedan posto. Međutim, kad se promotre temeljitiji podaci, vidi se da Japan nije podbacio, već da je možda čak ostvario bolje rezultate. Na temelju izračuna koje je proveo Shadowstats.com, stranica koja prati manjkavost američkih ekonomskih podataka, utvrđeno je da je američki rast u posljednjih nekoliko desetljeća precijenjen za čak dva posto godišnje. Da je Japan zbilja u nevolji, to bi se ponajprije očitovalo u sporom prihvaćanju vrhunske tehnologije, međutim Japanci su i dalje među prvima u svijetu koji se njome koriste. Što se tiče Japana, stvar je očito u kvaliteti, a ne u kvantiteti. Prema Michelinovu vodiču, Tokio se može pohvaliti sa 16 vrhunskih restorana, dok ih Pariz ima tek deset. No kako to izraziti u okviru bruto domaćeg proizvoda?

Glavni čimbenik u zapadnjačkom shvaćanju stanja u Japanu jest taj što gotovo svi u Tokiju imaju koristi o priči o krizi i nazadovanju. Stranci koji rade u prodaji tom se pričom služe kao savršenim alibijem kad ne dostignu prodajne kvote. Japanske se zaklade njome služe kao idealnom izlikom u ljubaznom odbijanju neprofitnih udruga koje mole sredstva, a isto vrijedi i za Ministarstvo vanjskih poslova kad primateljima inozemne pomoći daje manje nego što očekuju. Važnu je ulogu odigrala i gospodarska ideologija. Mnogi ekonomisti, naročito desničari koji pripadaju neprofitnim intelektualnim udrugama, toliko se snažno zalažu za neograničenu slobodu konkurencije da ismijavaju japanski gospodarski sustav koji je potpuno drukčiji, ima posve jasne vladine regulative te se zalaže za socijalni oblik zdravstvene skrbi. Tijekom propasti tržišta nekretnina krajem osamdesetih ovaj je oblik vladavine oslabio, ali se vratio u punom jeku nakon propasti. Japanski trgovački pregovarači zamijetili su gotovo čarobno poboljšanje raspoloženja stranih ulagača nakon propasti tržišta dionica 1990. Iako su prije toga druge zemlje itekako zavidjele Japanu, u novim su okolnostima američki i europski pregovarači osjetili sažaljenje prema “palom divu”. Ako ništa drugo, japanski pregovarači brzo uče pa otad ciljano izazivaju sućut kod trgovačkih partnera. Uspjeh Japana utoliko je dojmljiviji kad se uzme u obzir da njihovi glavni konkurenti – Njemačka, Južna Koreja, Tajvan i, dakako, Kina – nisu mirovali. Svijet je u posljednjih dvadeset godina proživio brzu industrijsku revoluciju zahvaljujući “ciljanoj” proizvodnji mnogih država istočne Azije. Međutim, japanski je trgovački suficit porastao. Japan bismo trebali uzdizati kao model, a ne kao upozorenje. Ako jedna država može prikupiti volje da svi građani spremno krenu prema boljitku, čak se i najnepovoljnije okolnosti može pretvoriti u prednost. U tom se pogledu svakako možemo nadahnuti stalnim napretkom infrastrukture u Japanu.

Eamonn Fingleton