Jagodica malog prsta jedne djevojčice stara 40.000 godina, pronađena u špilji Denisovoj u Sibiru, te sve brža i jeftinija tehnologija sekvenciranja gena znanstvenicima pružaju nov i složen pogled na podrijetlo ljudske vrste, koji će istisnuti ideju da su današnji ljudi došli iz Afrike prije otprilike 50.000 godina te zamijenili sve druge oblike ljudske vrste koji su ranije postojali.

Štoviše, analize gena pokazale su da su se današnji ljudi susreli i razmnožavali s najmanje dvjema drugim drevnim ljudskim skupinama – neandertalcima, koji su živjeli u Europi i Aziji i izumrli prije otprilike 30.000 godina, te tajanstvenom skupinom denisovaca, koji su živjeli u Aziji i izumrli kad i neandertalci. “Ljudi su zapravo hibridna vrsta”, kaže Chris Stringer, paleontolog iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu. Znanstvenici pokušavaju istražiti kako su izgledali ti drevni oblici razmnožavanja i kakve su posljedice nastale – kad su se, gdje i kako dogodile, koliko je potomaka bilo i kakav učinak arhaični geni imaju na današnjeg čovjeka. Napredak u području sekvenciranja gena znanstvenicima s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu omogućio je da mapiraju genome neandertalaca i denisovaca. Denisovci su prvi put lani opisani u revolucionarnom članku u časopisu Nature, a do otkrića je došlo zahvaljujući genetičkom sekvenciranju kostiju malog prsta djevojčice, pronađenoga u špilji Denisovoj, te kutnjaka neobična oblika koji pripada mlađoj odrasloj osobi. Uspoređivanjem genoma znanstvenici su zaključili da današnji ljudi koji žive izvan Afrike nose 2,5 posto neandertalske DNK, a da stanovnici određenih dijelova Oceanije nose otprilike 5 posto denisovske DNK. Istraživanje koje je objavljeno u studenome potvrdilo je da stanovnici južne Azije uz neandertalske gene nose i oko 1 posto denisovske DNK. Zemljom je prije 17.000 godina također hodala treća skupina izumrlih ljudi, Homo floresiensis, nazvani “hobitima” zbog sitne građe. Nije poznato je li se moderni čovjek i s tom vrstom razmnožavao jer zbog tople i vlažne klime na indonezijskom otoku Flores, gdje su ostaci pronađeni, DNK nije sačuvana. To znači da je naše moderno doba, s obzirom na to da je vrsta Homo floresiensis izumrla, jedina era ljudske povijesti duge četiri milijuna godina u kojoj živi samo jedna vrsta čovjeka, kaže David Reich, genetičar s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard.

Epicentar nove priče o porijeklu ljudske vrste jest špilja Denisova u sibirskom gorju Altaj, u kojoj je pronađen djevojčin prst. Riječ je o jedinome mjestu na planetu gdje su živjela tri tipa čovjeka, denisovci, neandertalci i moderni čovjek, no vjerojatno nisu ondje živjeli u isto vrijeme. John Hawks, paleoantropolog sa Sveučilišta u Wisconsinu, posjetio je Denisovu u srpnju. Jesu li se u ovoj špilji razmnožavali naši drevni preci? Hawks kaže da je to moguće. Međutim, Reich i njegov tim ustvrdili su da je manji broj hibridne neandertalskomoderne vrste živio još prije 46.000 i 67.000 godina, a da su hibridi denisovaca i modernog čovjeka recentnija pojava. Peter Parham, imunolog s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Stanford u Kaliforniji, analizom alela, dijelova gena zaslužnih za izgradnju imunosnog sustava, ustvrdio je da je do razmnožavanja denisovaca i modernog čovjeka došlo u današnjoj jugoistočnoj Kini, a tragove parenja neandertalaca i modernog čovjeka pronašao je u zapadnoj Aziji. Svoju analizu, koja pokazuje da su među modernom ljudskom vrstom rašireni neki arhaični imunosni aleli, Parham zaključuje činjenicom da je moguće da je parenjem tek 12 različitih jedinki prije nekoliko desetaka tisuća godina došlo do trenutne prisutnosti drevnih imunosnih alela. Vrijednost parenja između različitih vrsta vidljiva je u imunosnom sustavu, kako kaže Parham u svojoj analizi. Neandertalci i denisovci živjeli su u Europi i Aziji više tisuća godina prije nego što se moderni čovjek ondje pojavio i razvio sustav zaštite za borbu protiv bolesti, kaže Parham. Kad se moderni čovjek s njima razmnožio, dobio je injekciju vrijednog genetičkog imunosnog materijala, koji je toliko koristan da se u genomu zadržao do današnjih dana. To, pak, znači da je modernome čovjeku arhaični dio DNK nužan za preživljavanje.

Alanna Mitchell