Kad je 1818. godine objavljen roman Mary Shelley “Frankenstein ili moderni Prometej”, u njemu je iznesen nježan portret idealističnog studenta medicine Victora Frankensteina, koji stvori neobično biće koje naziva Stvorenjem.

U sljedećim je adaptacijama ovoga popularnog djela Stvorenje preimenovano u Čudovište, a Shelleyna suptilna analiza pitanja može li ljudski izum imati savjest te biti sposoban za suosjećanje i oprost pretvorila se u horor priču o zloj strani znanosti i industrijalizacije. Napetost između našeg straha od upletanja u ljudski oblik, um i dušu te želje da ih unaprijedimo tema je “Superčovjeka”, izložbe koja će se u ovdašnjoj Wellcome Collection prikazivati do 16. listopada. U vremenu kad napretkom znanosti i tehnologije nastaju sve inventivniji načini da iskoristimo duševni i tjelesni potencijal, izložba “Superčovjek” istražuje moralne i društvene implikacije takvog čina. Naša tjeskoba oko petljanja u prirodu te cijena koju za to plaćamo potječe još od davnina.

Početna je točka izložbe “Superčovjek” drevni grčki mit o Dedalu i njegovu sinu Ikaru. Kad su ih nepravedno zatočili na Kreti, domišljati je Dedal od perja i voska načinio krila s kojima su trebali poletjeti u slobodu. Ikara je upozorio da ne leti preblizu suncu jer bi mu se vosak mogao otopiti, no dječak je zanemario njegove riječi i skončao u moru. Njegova je sudbina priča o opasnosti nepromišljenosti i nesputane ambicioznosti. Prema riječima kustosice izložbe Emily Sargent, pitanje koje “Superčovjek” postavlja jest: “Poboljšava li tehnologija stvari u svakom slučaju?” U Ikarovu slučaju odgovor je “ne”, baš kao i u slučaju sportaša kojima su oduzete medalje nakon optužbi da su uzimali nedozvoljene stimulanse. Zasad iste sankcije nisu doživjeli studenti koji su uzimali lijekove za poboljšanje kognitivnih funkcija radi bolje koncentracije. Je li pošteno nekim studentima dopustiti da uzimaju te lijekove ako se na ispitima natječu protiv drugih studenata koji ovise o svojim prirodnim sposobnostima? Tjelesno je poboljšanje podjednako sporno, kao što pokazuje trenutna kontroverza oko estetske kirurgije. Neki je ljudi smatraju bezopasnim sredstvom za povećanje samopouzdanja, a drugi je odbacuju, tvrdeći da je ponižavajuća i potencijalno opasna. Pitanje koliko nam slobode treba biti dano u preoblikovanju vlastitog tijela složenije je kad je svrha funkcionalna, a ne estetska, na primjer u slučaju protetike.

Pretpostavka da je cilj proteza da “normalizira” one koji se njima koriste sve je problematičnija jer ne žele sve osobe s invaliditetom prikriti ili “ispraviti” svoj nedostatak. Mnoga djeca koja su rođena s kraćim udovima nakon što su majke uzimale lijek Talidomid radije su razvila sebi svojstvene pokrete nego nosila posebno izrađene proteze. Također je pitanje omogućuju li proteze onome koji ih nosi više od “normalizacije” sposobnosti. Izložba “Superčovjek” nudi zadivljujuće primjere estetike nadrealnih umjetnih nogu koje je Aimee Mullins, američka glumica i sportašica kojoj su amputirane obje noge, dizajnirala u suradnji s umjetnikom Matthewom Barneyjem. Izložba također ispituje utjecaj sofisticiranih oblika tjelesnog unapređenja, pa tako i trkaće noge od ugljikovih vlakana na kojima je Aimee Mullins postavila tri nova svjetska rekorda na Paraolimpijskim igrama u Atlanti 1996. Pravna bitka u koju se južnoafrički sprinter Oscar Pistorius upustio 2008. godine radi ukidanja zabrane nošenja proteza tijekom sudjelovanja na standardnim natjecanjima pokazuje koliko smo i dalje opterećeni time jesu li tehnološka otkrića otišla predaleko. Pistorius je izvojevao pravnu pobjedu, no slični će se slučajevi sigurno ponavljati kad inovacije na području protetike dosegnu nove ekstremne granice.

Alice Rawsthorn