Iako je u svijetu u vjerojatno najtežoj gospodarskoj situaciji u proteklih 70 godina, međunarodna migracija gotovo da i ne jenjava. Gledajući na svjetskoj razini, broj radnika migranata se ne smanjuje, a prošle su godine kući poslali više novca nego što se predviđalo.

Mnogi su od njih ostali bez posla, no malo ih se vratilo kući, čak i uz zajamčenu naknadu. Ponegdje je potražnja za stranom radnom snagom porasla. Od Predstavničkog doma Arizone do Calabrije, kritičari tvrde da propusnost državnih granica šteti domaćim radnicima, ugrožava lokalnu kulturu i dovodi do porasta kriminala. No, čak je i rijetko viđen trend opadanja jedva spriječio priljev stranaca te otkrio sile koje radnike vuku u inozemstvo. Vjerojatno niti jedna država ne osjeća šarm migracije kao Filipini, gdje čak četvrtina od ukupno 100 milijuna stanovnika radi u inozemstvu. Unatoč gospodarskom padu, Filipini su protekle godine dosegnuli rekord brojem radnika u inozemstvu i sredstvima koje su namaknuli. “Svjetsku financijsku krizu gotovo nismo ni osjetili”, rekao je Marianito D. Roque, ministar rada, koji vrijednosti filipinskih radnika promovira od Alberte do Abu Dhabija. Na svakom kraju ove metropole kojom jurcaju “jeepneyi” netko stiže ili odlazi raditi u inozemstvo. U obrazovnom centru Magsaysay, u blizini zaljeva Manila, visokoobrazovani ljudi ribaju modele brodskih kabina u nadi da će dobiti posao u održavanju u kojem je plaća četiri puta veća nego u Manili. U parku preko puta “sajam” pomoraca podsjeća da čak petinu pomoraca u čitavom svijetu čine Filipinci. Kilometar dalje, na seminarima koje organizira vlada, gomile spremačica koje uskoro putuju uče pozdraviti buduće poslodavce na arapskom, talijanskom i kantonskom. Neki i plaču dok gledaju film o dadilji koja dobije posao u inozemstvu, ali žrtvuje ljubav svoje djece. Liječnici odlaze u inozemstvo raditi kao medicinski tehničari. Učiteljice rade kao sobarice. U nadi za poslom u inozemstvu, rojevi zainteresiranih okupljaju se u Ženskom centru Tesda koji nudi besplatne vladine programe za obuku zavarivačica. Jedna od njih, Desiree Reyes (29), tri je godine sklapala računala u Tajvanu dok se tvornica nije zatvorila zbog recesije. Ovdje je čula da u Australiji nedostaje zavarivača i da je plaća i do 2500 dolara mjesečno, čak deset puta veća od one koju zaradi u Manili.

“Želim opet ići raditi u inozemstvo, a kažu da zavarivačice imaju više šanse”, kaže. Studentice Centra uče popravljati automobile, šivati i postavljati stolove za bankete. Posteri slave polaznice Centra u inozemstvu. Svojim nježnim crtama lica Desiree Reyes više nalikuje na djelatnicu parfumerije nego tvorničku radnicu. No, kaže da voli miris otopljenog metala i ne smetaju je opekline na rukama. “Ne razmišljam o tome kao o muškom poslu, nego o poslu kao svakom drugom”, kaže. “Težak je život na Filipinima.” Financijska kriza smijenila je razdoblje rastuće mobilnosti koje je radnike razasulo diljem svijeta. Dadilje Poljakinje odgajaju irsku djecu, Indijci grade nebodere u Dubaiju. Prema izvješću Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, od 15 milijuna radnih mjesta koja su otvorena u deset godina koje su prethodile krizi, gotovo 60 posto njih pripalo je strancima. Treba, dakako, naglasiti da je kriza naštetila i radnicima migrantima, i to često neravnomjerno. Prema izvješću Instituta za migracijsku politiku, u posljednje tri godine nezaposlenost je među državljanima SADa porasla za 4,7 posto, a među useljenicima iz Meksika i središnje Amerike čak 9,1 posto. Animozitet prema useljenicima buja, ponegdje i do granice nasilja. Neredi u Južnoj Africi 2008. godine završili su smrću desetaka afričkih radnika migranata, pa i mnogih stanovnika Zimbabvea. U Italiji su napadi na zemljoradnike iz Afrike naišli na osudu Pape. No, uz rijetke iznimke, kriza nije potjerala radnike migrante kući. Španjolci, Japanci i Česi htjeli su platiti stranim radnicima da napuste njihove zemlje, no odaziv je bio slab. Isto tako, nije porastao ni broj Meksikanaca koji napuštaju SAD. Hania Zlotnik, direktorica UN-ova Odjela za stanovništvo, izjavila je: “Gledajući globalno, kriza je usporila migracijske trendove, no broj radnika migranata i dalje je u porastu”.

Za to postoji mnogo razloga. Neke zemlje koje primaju radnike nije zahvatila recesija, naročito one na Bliskom istoku. Pojedine zemlje koje šalju radnike kriza je teško pogodila, zbog čega se njihovi radnici u inozemstvu ne žele vratiti, a mnogi i odlaze iz zemlje. Čak i u vremenima gospodarske krize, radnici useljenici obično obavljaju poslove koje drugi izbjegavaju, poput berbe ili čišćenja zahoda. No, mnogi radnici migranti sele zbog razlika nevezanih uz posao, zato što odlaze s roditeljima ili bračnim partnerima. To pojašnjava zašto se migracija teško može suzbiti kad se jednom proširi. Ipak, čak su i znanstvenici koji dugo proučavaju ova kretanja očekivali da će uzdrmana svjetska ekonomija više naštetiti migraciji. “Najviše iznenađuje ta otpornost međunarodnih migracijskih tijekova”, kažu dva stručnjaka za migraciju, Stephen Castles sa Sveučilišta u Oxfordu i Mark J. Miller sa Sveučilišta u Delawareu, u svom radu objavljenom u travnju.Kako biste mogli pojmiti koliko su migranti uistinu žilavi, spomenut ćemo Fortza Portaganu (58), Filipinca koji je 2006. godine doselio u Oman i pokrenuo tvrtku za brodski prijevoz. Kad je kriza ojačala,“mislio sam se čak i vratiti – no što mogu raditi doma?”, kaže. Potrošio je svu ušteđevinu da ode u inozemstvo, stoga bi povratak praznih ruku na svoje malo gospodarstvo značio osobni poraz. Umjesto povratka, odlučio je posuditi novac od rođaka koji rade na Bliskom istoku, smanjio troškove i nastavio kući slati 200 dolara mjesečno. Kad je posao krenuo, jednog je sina zaposlio, a drugom našao posao. “Ovdje je za njih bolji život”, kaže Portagana.

Jason DeParle