Za vrijeme imperijalnog Rima, mokre ceste u Britaniji nisu bile uže od onih u sparnoj Africi. Za isti broj sesteraca mogla se kupiti lampa puna ulja. Diljem južnog Mediterana i sjeverene Europe latinski je bio “lingua franca”, 1500 godina prije nego li je taj termin uopće iskovan. Ipak, pod Ugovorom iz Rima Europska se unija prije ponašala kao da je Mediteran granica, a ne načelo organiziranja.

Češće nego rjeđe, EU je okrenuo leđa polumjesecu koji se proteže od Maroka do Turske, a smatralo ga se kolijevkom nestabilnosti i terorizma. Ponekad se činilo da su glavni izvozni proizvodi južnog Mediterana čamci prepuni ilegalnih imigranata. Ovoga vikenda na summitu u Parizu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy pokušao je premostiti taj procijep. Ondje se skupilo 40 čelnika država i vlada iz Europske unije te južnog i istočnog Mediterana kako bi stvorili novi klub koji će se zvati mediteranska unija. Unatoč Sarkozyjevim bombastičnim najavama, mediteranski klub će imati skromini početak: Francuzi su predložili tajništvo, kojim će zajednički predsjedati s Egiptom, i novac koji će pomoći u financiranju zajedničkih ulaganja na području solarne energije, borbe protiv terorizma i neizbježne kulturne razmjene. Iza otrcanih fraza i projekata leži korijen briljantne ideje. Kako je globalizacija uhvatila korijene, nešto se počelo vrtjeti oko Mediterana. Rast i investicije doživjeli su porast. Otvorile su se nove mogućnosti za trgovinu i dolazak stranog novca. Članovi kluba više se ne moraju poprijeko gledati. Umjesto toga, veliki su izgledi spajanja poletnog i energijom nabijenog juga sa starim i bogatim sjeverom. No unatoč nedavnom uzletu, južni Mediteran prima samo deset posto svih direktnih stranih investicija Europske unije. To ukazuje na primamljivu budućnost iako je klub opterećen strahovima. EU je i prije gladao prema jugu, kada je na snagu stupila inicijativa nazvana Proces iz Barcelone. Inicijativa je potpisana prije 13 godina, ali nije ispunila svoja obećanja. Strana ulaganja u zemlje duž obale Mediterana od početka ovog stoljeća narasla su šest puta, i 2006. iznosila 59 milijardi dolara, što je mnogo više od latinoameričkog Mercosura (25 milijardi dolara) i ne mnogo manje od Kine (69 milijarde dolara). Istovremeno, rast BDP-a u regiji raste godišnjom stopom od 4,4 posto. Iako Turska, Izrael i Egipat još dominiraju, većina regije podijelila je ovaj prosperitet. Djelomično se motra zahvaliti nafti i plinu, no investicije se šire i u financijskim uslugama, telekomunikacijama, maloprodaji i građevinarstvu. Pogledajte samo tvornicu automobila koju u Maroku žele izgraditi Renault i Nissan ili novu luku za prijam kontejnera u blizini Tangera, koja će uskoro postati veća od američkog Long Beacha. Većina novca dolazi iz Europe, kao što je 12,9 milijardi dolara koji je francuski Lafarge investirao u egipatski cement. No, Amerikanci izrađuju dijelove za svemirske letjelice, Arapi petrodolare troše na nekretnine i građevinarstvo, Brazilci ulažu u gnojiva i tekstil, a Indijci u farmaceutske proizvode.
(Economist)