Iako je osmišljen kao alat integracije, euro bi mogao razoriti Europu. Zbog manjkavosti u sustavu eura veći je dio Europske unije danas u teškoj gospodarskoj depresiji. Politički se imperativ i dalje ističe kao glavni razlog za održanje zajedničke valute. “Ovu iznimno važnu motivaciju često podcjenjuju oni izvan EU”, piše za Financial Times kolumnist Martin Wolf.

Međutim, njemački glasači ne žele ni centa potrošiti na Grke, Španjolce, Portugalce, Irce ili Talijane. Do implozije političkog reda u Grčkoj došlo je 6. svibnja. Glasači su kaznili vodeće stranke zbog pristanka na strategiju smanjenja proračuna, zbog koje je stopa nezaposlenosti narasla na više od 20 posto. S obzirom na to da ni jedna stranka nije uspjela okupiti koalicijsku vladu, Grčku 17. lipnja čekaju novi izbori. U nešto više od godinu dana palo je jedanaest vlada unutar eurozone. Raste utjecaj ekstremnih političkih opcija. Prema podacima ankete Eurobarometar provedene u rujnu prošle godine, gotovo dvije trećine stanovnika zemalja eurozone i dalje podupire euro, no osjećaj zajedništva nagrizaju gnjevni nacionalizam i nepovjerenje. “Paradoks je u tome što je monetarna unija trebala biti korak prema široj uniji, a zapravo je korak prema ukidanju unije”, ističe Paul de Grauwe, profesor europske političke ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Londonu te bivši zastupnik belgijskog parlamenta. Međutim, možda je vrijeme da se odustane. Europa bi bila u puno boljem stanju da svaka zemlja članica ima svoju valutu. Države koje imaju osjetno drukčija gospodarstva zakinute su za neovisnu monetarnu politiku koja bi im pomogla da prežive teška vremena. Kamatna i valutna stopa koje služe Njemačkoj moraju služiti i Španjolskoj, iako u toj zemlji ima četiri puta više nezaposlenih nego u Njemačkoj. Glavni je problem u tome što su vođe spremno prihvatile monetarnu povezanost, ali su odbile njezin glavni dodatak, a to je središnji proračun koji sredstva iz uspješnijih regija prebacuje u slabije regije. Euro je pothranjivao iluziju da su Grčka, Španjolska i Italija jednako kreditno sposobne kao Njemačka i Nizozemska, što je dovelo do kreditnog procvata u slabo razvijenoj periferiji EU.

Pokazalo se da je cijeli sustav nespreman za udarce nakon što su kapitalni tokovi u te zemlje naglo obustavljeni. Nije bilo europskog proračuna koji bi pomogao Madridu da se izvuče iz implozije tržišta nekretnina i gospodarske krize dok je broj nezaposlenih rastao. Španjolska nije imala središnju banku koja bi gospodarstvo zasula pesetama da podupre domaće banke te potakne kreditiranje i ulaganje. Devalvacija nije dolazila u obzir. Španjolska se jedino mogla zadužiti radi naknada za nezaposlene i drugih programa sigurnosne mreže. Njemačka vlada ustraje u tome da je za Španjolsku i druge krizne zemlje jedino rješenje smanjiti osobni dohodak radi smanjenja troškova rada, no nije izgledno da bi to jedan demokratski sustav mogao dugo trpjeti. Ideja o isključivanju iz eurozone zastrašujuća je jer, pravno gledano, nema načina da se to učini. Usto, za mnoge bi države to bilo strahovito bolno. Kad ulagači shvate da pojedine države mogu napustiti eurozonu, porast će kamate na sljedećeg izglednog kandidata. Iz rubnih će zemalja kapital istjeći u Njemačku. Kućanstva i tvrtke koje duguju izvan domaćih granica mogli bi bankrotirati ako osobni dohotci i ušteđevine devalviraju, a dug im ostane isti. Banke bi mogle propasti. Tvrtke bi mogle izgubiti pristup sredstvima. I politička bi se okolina mogla poljuljati. Marine Le Pen, predsjednička kandidatkinja Nacionalne fronte, krajnje desničarske stranke u Francuskoj, predložila je da se “izađe iz Europe”. U prvom je krugu izbora Nacionalna fronta dobila rekordnih 18 posto glasova. Za europsko bi jedinstvo bilo bolje da se odustane od eurozone.

Eduardo Porter