Jean-Claude Trichet, predsjednik Europske središnje banke, nedavno je iznio radikalan prijedlog o stvaranju europskog ministarstva financija koje bi izravno upravljalo gospodarskom i fiskalnom politikom 17 članica eurozone.

Nije odredio datum kad bi se to moglo dogoditi. Priznao je da su došla teška politička vremena, naročito kad se uzme u obzir da je zbog manjka entuzijazma za europskim ujedinjavanjem nastao izraz “frigidna Europa”. Međutim, također je jasno dao do znanja da međunarodne akcije sanacije zemalja koje grcaju u dugovima, kao što smo mogli vidjeti u Grčkoj, Irskoj i Portugalu, ne smiju postati norma. Svakako će Europi jednog dana trebati nova institucija koja bi koordinirala i nametala nove mjere. Mislim da bi to bio logičan potez. Jedinstvena valuta koju prate različiti državni porezi i proračunske politike nije održiva. Euro je ionako oduvijek bio politički projekt: cilj mu je bio Europu približiti Sjedinjenim Američkim Državama. No Europljani su se tome usprotivili pa se zbog toga kontinent danas pretvorio u centar za resocijalizaciju. Zbog državne politike, ili jednostavno Grčke neučinkovitosti, transnacionalna valuta ne može izdržati. To je u neku ruku već poznat problem. Tehnologija je upravljala stvaranjem transnacionalnog svijeta putem instant komunikacije i društvenih medija, a države se ipak ne žele odreći vlastite suverenosti. Korporacije su globalne, nabavni lanci su globalni, komunikacija je globalna. Svijet je povezaniji nego ikad dosad. Ipak, pojam države danas je otrovniji nego što je bio u 19. stoljeću, nepopustljiva ideja koja udara u iskonske žice i ismijava se logici. Takav stav stvara razne probleme jer je državni autoritet tvrdoglav, ali neučinkovit pred bezgraničnim gospodarskim, financijskim i političkim silama modernog svijeta. Takvi se problemi ne javljaju samo u Europi. Krvna slika američkog gospodarstva vrlo je neujednačena jer je stopa nezaposlenosti visoka, rast anemičan, dok, s druge strane, mnoge korporacije uživaju u uspjehu. To se događa zato što većina tih korporacija ima samo američko ime, ali su već odavno globalizirane te su za većinu prihoda i novih projekata zaslužna prekomorska tržišta.

Gospodarska se politika postavlja u nacionalne okvire koji ne odgovaraju većini glavnih glumaca. Možda nas onda i ne bi trebalo iznenaditi što je utjecaj nacionalne politike toliko ograničen. Arapsko proljeće priča je o tome kako su hitre transnacionalne mreže pokorile državne vođe koji su mislili da mogu zanemariti ili surovo odbaciti ideje modernog svijeta. Buđenje je započelo u Tunisu s pozivom na povrat dostojanstva i proširilo se brzinom munje. Pokretači pobune bili su Facebook, Twitter i druge mreže koje su odavno dokinule sve granice. Despoti kao što je Egipćanin Hosni Mubarak mislili su da će uspjeti izolirati tu demokratsku zarazu, ali ih je iznenadilo to što su njihove policijske države porozne i trome. Drugi, poput Sirijca Bashara al-Assada, pokušavaju vjetar modernog doba suzbiti masovnim ubijanjem. Nesumnjivo će se posljedice Arapskog proljeća odvijati u smjeru kojim je Europska unija već kročila: trgovini bez granica, regionalnoj banci za rekonstrukciju, možda i sjevernoafričkoj carinskoj zajednici. No također je očito da će se tome pojedine države protiviti te da će ciljevi sporo i teško napredovati. Sve u svemu, nismo uspjeli oblikovati novi svjetski poredak koji odražava dramatični tempo globalne integracije. Zemlje u razvoju danas se u jednoj generaciji uspiju razviti, a za isti je stupanj razvoja Europi nekoć trebalo nekoliko stoljeća. Globalizacija će se pod utjecajem tehnologije nastaviti, kako god ljudi na to reagirali. Stvaranjem saveza G20 pokušalo se reagirati na stvarne promjene, no činjenica je da će nam u desetljećima koja slijede trebati nove institucije s većim regionalnim ili globalnim utjecajem koje će preuzeti ulogu autoriteta od nacionalnih vlada. Takvo bi tijelo bilo i europsko ministarstvo financija. Dobra je to ideja i ne sumnjam da će se jednog dana ostvariti. No, trenutno su, u ovom vremenu frustracije, u zamahu nacionalistički pokreti, kao što je Nacionalna fronta Marine Le Pen u Francuskoj ili pokret Tea Party u SAD-u. Plemenski nagoni koče magnetsku integracijsku silu tehnologije, tako se barem zasad čini. No, integracijska je sila neumoljivo jaka i s vremenom će prevladati.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com