Nedugo nakon što su se upoznale, Wu Zheng šokirala je svoju djevojku Charlene Lee kad ju je poljubila nasred jedne ulice u Pekingu. “Pitala sam je: Čekaj, vi to ovdje radite? Ja sam iz Singapura, gdje je okružje pomalo konzervativnije. Neprestano je prisutan strah”, prisjeća se Charlene (30). “Meni to nije predstavljalo nikakav problem”, odvratila je također tridesetogodišnja Zheng i nasmiješila se Charlene.

Kineske lezbijke iznenađujuće su slobodne, što je posljedica dubokih društvenih promjena tijekom tri desetljeća brzog ekonomskog rasta, kao i činjenice da su žene u društvu koje mnogo više cijeni muškarce. Nevidljivost omogućuje lezbijkama dovoljno prostora za život i ljubav u anonimnosti koju im pružaju metropole. “Mislim da su ljudi općenito tolerantniji prema homoseksualkama negoli homoseksualcima”, izjavila je Li Yinhe, sociologinja s Kineske akademije društvenih znanosti. “Kina je vrlo patrijarhalno društvo, pa ljudi smatraju kako je sramotno ako je muškarac homoseksualac.” “Tradicionalno društvo na određeni način zanemaruje žene, što njima pak pruža slobodu” smatra ona. “No ta sloboda nije moć.” Ni lezbijke se, kao ni homoseksualci, ne mogu vjenčati niti zakonski zasnovati obitelj. Članovi obitelji također se vrlo često protive njihovom odabiru. “U Kini je sve to vrlo čudno”, kaže Ming Ming, redateljica dokumetarnih filmova i lezbijka. “Ako se o tome ne priča, onda to ni ne postoji. Ali nije sve baš tako lako. Pritisak na udaju je nevjerojatan.” Tradicionalno se od muškaraca očekuje da će nastaviti obiteljsku liniju. No, u praksi, “za obitelj je velika sramota ako se kći ne uda”, kaže Ming Ming. Također, zbog kineske politike jednog djeteta povećao se pritisak na lezbijke da rode potomka. Sve do 1997. godine, lezbijstvo je i službeno bilo tabu tema. Danas u većini velikih kineskih gradova postoje lezbijski barovi i kafići. U Pekingu i Šangaju održavaju se i skupovi “gay pride”, ali privatno, u nadi da će se time izbjeći službena zabrana.

U državnim medijima raspravlja se o lezbijstvu, a službeni novinski list Legal Daily čak je i objavio rezultate istraživanja u kojemu se pokazalo kako je gotovo polovica lezbijki doživjela nasilje od strane partnerice ili člana obitelji. “Promjena se odvija sve brže i brže”, izjavila je An Ke, organizatorica tjednih predavanja i rasprava pod nazivom Lala Salon u pekinškom baru Half Dozen. Ming Ming sa svojom partnericom Shi Tou snima dokumentarni film o kineskim lezbijkama pod naslovom “Slatka pustinja” (Sweet Desert), a koji bi se trebao početi prikazivati 2012. godine. Lezbijke koje imaju posao u vladi ili su dužnosnice Komunističke Partije ne žele da ih se snima. Shi Tou kaže kako priznanje da ste homoseksualac ili homoseksualka prestavlja trenutačni prekid političke karijere. “U Kini se lale uopće ne spominju”, rekla je, iskoristivši neformalnu riječ kojom se opisuju kineske lezbijke. No zanimanje za ravnopravnost raste. Jedna osamnaestogodišnjakinja, koja je rekla da se zove Vagas, kazala je kako je sve donedavno smatrala da “homoseksualni brakovi nisu tako važni, ali sada smatram da su potrebni, i to ne samo radi sebe, već zbog svih. Treba nam zaštita”.Zakon predstavlja veliku prepreku, ali ništa manja nisu ni obiteljski stavovi, koji su na selu najkonzervativniji. Wu Zi (34), porijeklom je Hui muslimanka iz krajnje zapadne pokrajine Xinjiang. Radi kao kuharica u Pekingu, a dom je napustila kad joj je bilo 17 godina.

U glavnom gradu te pokrajine, Urumqiju, osam je godina živjela s partnericom, koja je konačno podlegla pritisku obitelji i udala se za muškarca. Wu Zi kaže kako su i na nju roditelji uporno vršili pritisak da se uda. “Stoga sam jedne godine došla kući i rekla majci: U redu, udat ću se. Za ženu.” Mnoge se lezbijke u konačnici udaju. “Njih oko 80 posto. I onda imaju preljubničke veze jedna s drugom”, rekla je Zi. Xue Lian (35) iz seoske pokrajine Hubei živi u malenom selu sa 65godišnjim ocem. “Ne poznajem niti jednu drugu lezbijku u Lichuanu. Ili to potiskuju ili su se udale. Ja to ne bih mogla. Meni bi to bilo kao silovanje.” U jednom je razdoblju čak razmatrala operaciju promjene spola. “Čitala sam o lezbijkama u Nanjingu, koje su se okupljale oko mosta. Imala sam osjećaj kao da sam konačno pronašla ime.” Tog je ljeta počela pisati blog pod nazivom “Osoba s ruba”. Kad smo nedavno bili na ručku u njihovom domu, njen otac je rekao: “Ona je dobra kćer. Ali neposlušna. Ne želi se udati.” Kasnije nam je u suzama Lian rekla: “Ne mislim da sam sebična osoba. Ali ljubav je sebična.” Wu Zheng s početka priče, koja je rođena i odrasla u Pekingu, želi se vratiti u Singapur jer je tamo okružje još slobodoumnije. “Kad sam živjela ondje, bila sam potpuno otvorena u vezi svoje seksualne orijentacije. Ovdje nisam.”

Didi Kirsten Tatlow