Sirijski Kurdi, kojima je vlada predsjednika Bashara alAssada dugo uskraćivala temeljna prava, uglavnom se drže podalje od borbe koja njihovom državom bjesni već više od godinu dana, te pomno prate kojoj će se strani prikloniti. Assad je uložio velik napor da ih drži podalje od sukoba jer je svjestan toga da bi njihova potpora opozicijskim snagama mogla odlučiti o pobjedniku borbe.

Stotinama je tisuća Kurda obećao da će konačno dobiti državljanstvo, a to im je pravo Assadova obitelj uskraćivala gotovo pedeset godina. Kurdi, pak, iz drugih razloga ne staju na stranu opozicijskih snaga. One se, naime, sastoje uglavnom od Muslimanskog bratstva te arapskih nacionalista, koji nemaju sluha za prava Kurda, a Kurdi i dalje žele ostvariti svoj dugogodišnji cilj – stvaranje kurdske države. “Većina sirijskih Kurda propustit će ovaj ples”, kaže Jonathan Randal, autor vrlo cijenjene knjige o Kurdima, inače najveće etničke skupine na svijetu koja nema svoju državu. Međutim, u nedavnom je izvještaju Henry Jackson Society, londonskog instituta za istraživanja na području inozemne politike, istaknuto da se Kurdi u sirijskoj revoluciji drže kao “odlučna manjina” te da će njihova potpora biti odlučujuća u “brzom svrgavanju” Assada s vlasti. Kurdi, koji čine oko 10 posto stanovnika zemlje, našli su se u svojevrsnoj dilemi. Ako revolucija uspije, zbog svoje će pasivne uloge izgubiti moć odlučivanja o vodstvu države, ali također se boje da će bilo koja buduća vlada biti bliža islamizmu nego što je to Assadova svjetovna vlada. To ne iznenađuje ako se sjetimo da Kurde prati čitava povijest ugnjetavanja, ne samo u Siriji već i u Turskoj, Iraku i Iranu, četirima državama koje presijecaju tradicionalnu kurdsku regiju, koju uglavnom čine neprohodni planinski predjeli. U Siriji su odavno u nezavidnu položaju, no možda najgori trenutak za njihova prava dogodio se 1962. godine, kad je otprilike 120.000 Kurda izgubilo pravo na državljanstvo zbog toga što nisu rođeni u Siriji. Do danas se ta brojka udvostručila. Godine 1973. vlast je na sjeveru Sirije počela stvarati “arapski pojas”, Kurdima oduzimati zemlju i ustupati je Arapima. Godine 2004. sirijske su sigurnosne snage otvorile vatru nakon sukoba Kurda i Arapa na nogometnoj utakmici u jednom gradu na sjeveru zemlje, u paljbi je ubijeno tridesetero, a ozlijeđeno preko 160 ljudi. Nakon što su pobunjenici spalili središnjicu stranke Baath i srušili kip bivšeg predsjednika Hafeza al-Assada, uhićene su stotine Kurda. Osim zabrane kurdskog jezika i knjiga u školama, dugo se vremena nisu slavili kurdski blagdani poput Nowruza, tradicionalne kurdske Nove godine.

Kako bi umirio Kurde, u travnju prošle godine Assad je, kako su se prosvjedi širili, obećao da će 200.000 Kurda steći državljanstvo, a to obećanje još uvijek nije ispunio. Gokhan Bacik, ravnatelj Centra za strateška istraživanja Bliskog istoka pri Sveučilištu Zirve u Gaziantepu na jugoistoku Turske, kaže da su sirijski Kurdi razlomljeni na nekoliko političkih stranaka pa im se utoliko teže ujediniti oko jednog cilja. Štoviše, Kurdi ne žele ugroziti svoj dugo željeni cilj, a to je vlastita država. “Ne žele riskirati”, kaže Bacik. Predstavnici stranaka okupljenih u Kurdskom državnom vijeću napustili su sastanak sa Sirijskim državnim vijećem, koji predstavlja pobunjenike u egzilu, održanome u ožujku u Istanbulu. To su učinili zato što islamistička skupina nije htjela službeno raspravljati o pravima Kurda. Kurdi su jasno dali do znanja da žele svoje mjesto u Ustavu, naknadu za patnju te saveznu vladu, a i da se iz službenog imena Sirije – Sirijska Arapska Republika – makne riječ “Arapska”. No sirijski Kurdi nisu sami, potpora im stiže i iz Turske i Iraka. Masoud Barzani, predsjednik poluautonomne kurdske regije na sjeveru Iraka, otvoreno podupire Kurdsko državno vijeće. Turska, pak, pokušava posredovati između Sirijskog nacionalnog vijeća i Kurda, no Kurdi s rezervom primaju potporu Turske, koja se prema Kurdima u vlastitoj zemlji dosad nije dobro ponašala. Najveće bi iznenađenje mogla biti Kurdistanska radnička stranka (PKK), paravojna skupina koju je Amerika opisala kao terorističku organizaciju, a u Siriji se povezala s Assadovom vladom. U prošlosti je Sirija naoružavala i štitila PKK u dugotrajnoj borbi protiv Turske. Skupina je već zaprijetila da će sve kurdske regije pretvoriti u “ratnu zonu” ako Turska prijeđe granicu i uplete se u sirijsku krizu. Na tržnici u ovome drevnome gradu uz sirijsku granicu trgovac koji prodaje kozmetiku na svojem malom štandu priča priču o sirijskom gradu Afrinu. Prije nego što su nevolje započele, kaže, ondje nije bilo škole. “Sve je pod kontrolom Kurda”, kaže muškarac. “Vlada im je otvorila četiri škole pa je sad mir. Znam zato što mi četvero djece živi u Afrinu i stalno ih zovem.”

J. Michael Kennedy