Marisela Álvarez veći dio dana provodi nagnuta nad električnim štednjakom u malenoj kuhinji na otvorenom. Koljena ju užasno bole, a crvena kosa smrdi po ulju za kuhanje.Godinama nije bila ovako sretna.

“Osjećam se korisno, neovisna sam”, kaže Marisela, koja je u studenom u vlastitom domu u ovom neuglednom gradu 40 kilometara od glavnog grada Havane otvorila maleni kafić. “Kad na kraju dana sjedneš i zbrojiš koliko si toga napravio, osjećaš se zadovoljno.”Vrijedno, ali istovremeno i oprezno Kubanci se odazivaju na Vladin poziv da počnu raditi za sebe te prodaju kavu na štandovima u dvorištima, iznajmljuju kuće, izrađuju pokućstvo od trske i trguju svim i svačim, od piratskih DVD-a do vina iz kućne proizvodnje. U projektu koji bi se mogao pokazati kao najveća preobrazba državne ekonomije od 1968., kad je Fidel Castro nacionalizirao sva poduzeća, kubanska Vlada rekla je da će do ožujka morati otpustiti pola milijuna ukupnog broja od 4,3 milijuna radnika, ali da će izdati stotine tisuća novih dozvola osobama koje su voljne pridružiti se kubanskom privatnom sektoru.Do kraja 2010., Vlada je dodijelila 75.000 novih dozvola, piše Granma, službeno glasilo Komunističke partije. Predstoji im još dug put do količine potrebne da se stvore alternativne opcije za otpuštene radnike, a nema ni jamstva da će tržište izdržati stotine tisuća slobodnjaka.No, ulice gradova poput ovoga, kao i Havane, na kojima ne tako davno uopće nije bilo trgovine, sada postepeno oživljavaju kako ljudi ispred domova iznose razne prodajne oglase i sjede na štandovima uz cestu. Računalni inženjer koji je godinama radio potajno i na crno sada dijeli letke na kojima tvrdi da može popraviti bilo koji uređaj. Jedna alternativna liječnica iz Santeríje prodaje ogrlice od perlica, mljevene sardine i prženi kukuruz koji se koristi u ceremonijama koje izvodi u natkrivenom prostoru u vlastitom dvorištu. Marisela Álvarez, nekad školska knjižničarka koja se tog posla ostavila prije nekoliko godina, s posinkom vodi kafić.

Njezin suprug Ivan Barroso ide u ribolov, obrađuje svinjsko meso i dostavlja namirnice klijentima.“Ako imate sposobnost i ako ste predani postizanju cilja, trebali biste uživati u poslu”, kaže Barroso. Oko 85 zaposlenih Kubanaca radi za državu i zarađuje oko 20 dolara mjesečno u zamjenu za besplatne usluge kao što su zdravstvo i školstvo, te dodijeljenu količinu subvencionirane robe. Fidel Castro dozvolio je privatnom sektoru da položi temelje tek početkom 1990ih, nakon sloma Sovjetskog Saveza. Međutim, kako su godine prolazile, Vlada je prestala izdavati nove dozvole i ugušila brojna poduzeća porezima i zabranama poslovanja. Raúl Castro, koji je 2006. zamijenio brata na vlasti, tvrdi da su se stvari promijenile. U govoru održanom u prosincu, pozvao je Vladu i Komunističku partiju da pomognu privatnom sektoru i da ga prestanu “demonizirati”. Mnogi su unatoč tomu skeptični. Pet godina Juan Carlos Montes vodio je vlastiti restoran na terasi svog doma u Havani dok ga konačno do kraja nisu iscrpile nebrojene inspekcije te je 2000. bio primoran zatvoriti obrt. Montes se kune da neće otvoriti novi restoran sve dok se ne uspostavi veleprodajno tržište. “Ljudi ne mogu doći do stvari koje im trebaju za poslovanje”, rekao je. “Električari nemaju kablova. Vodoinstalateri nemaju cijevi.” Vlada obećaje da će uspostaviti veleprodajno tržište (premda će joj za to vjerojatno trebati nekoliko godina), a ove će godine uvesti robe i opreme u vrijednosti od 130 milijuna dolara upravo za privatni sektor. Također planira otpočeti s praksom mikrokreditiranja i poslovnih suradnji, a razmišlja i o tome da dozvoli kupoprodaju vozila i nekretnina.

Zasad stolari poput Pedra Joséa Cháveza smiju samo popravljati, ali ne i izrađivati stvari jer ne postoji legalno tržište drvnom građom. “Apsurdno je da vam daju dozvolu za rad, ali vam ne omogućuju pristup materijalima”, kaže Chávez. Popis od 178 zanimanja koja su trenutno dostupna samozaposlenim Kubancima (među njima su popravljanje suncobrana i krevetnih okvira) vrlo je specifična i kao da je izrađena s namjerom da legalizira i omogući oporezivanje crnog tržišta. “Puno se toga još mora uraditi da bi se država maknula s puta, a ljudi počeli proizvoditi i zapošljavati”, smatra Ted Henken, stručnjak za kubanski privatni sektor i profesor na fakultetu Baruch u New Yorku. Vlada će se također morati ozbiljno pozabaviti pitanjem građanskih i političkih prava koja će izaći na vidjelo s razvojem komercijalne klase građana.“Nema kraja kaosu i potražnji privatne ekonomije”, dodaje profesor Henken. U međuvremenu Marisela Álvarez i Ivan Barroso uživaju u životu na gotovo slobodnom tržištu. “U Kubi imamo naviku loše obavljati poslove, ali konkurencija će nas izvesti na pravi put”, kaže Ivan.

Victoria Burnett