Vrijednost dionica na Wall Streetu 18. kolovoza naglo je pala, kako su se investitori ponovno preplašili dužničke krize u eurozoni i posrtanja američkog gospodarstva.A opet, čak i u ovom trenutku, vođe s obje strane Atlantika čine se odlučnima pooštriti fiskalne mjere i iskazati neupitnu odanost rigidnoj štednji.Europski gospodarski problemi nakon 2008. godine razlikuju se od američkih na mnoge, prilično značajne načine.

Washington se, na sreću, nikada nije morao nositi s problemom dolara koji je rastrgnut zasebnim oporezivanjima i potrošačkim navadama 27 nezavisnih vlada. No, kako kriza ulazi u četvrtu godinu, otkrivaju se neke uznemiravajuće zajedničke crte.Jedna od njih je rastrježnjujuća mogućnost državnog bankrota, nečega što se u Sjedinjenim Američkim Državama nikada nije trebalo dogodili, ali se dogodilo, i to zbog bezbrižnog rukovođenja republikanskog Kongresa.Još stvarnija prijetnja neotplate dugova sada prati europska tržišta obveznicama, a vjetar u leđa daju im kronično nedovoljno financirani paketi spasa s kaznenim rokovima zbog kojih je zemljama dužnicima postalo nemoguće ostvariti dovoljno brz gospodarski rast za otplatu dugova.Još jedna sumorna paralela jest odbijanje vođa da zauzmu politički čvrst, ali ekonomski nužan stav. Sredinom kolovoza, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy ponovno su isključili dva koraka koja su najpotrebnija za zauzdavanje panike na financijskim tržištima, a to su izdavanje zajedničkih europskih obveznica i ulaganje veće količine novca u europski osiromašeni fond za spas. Umjesto toga, predložili su dodatne sastanke i pozvali sve europske države da u ustave dodaju u biti loše “zlatno pravilo” o balansiranom proračunu. Tržišta se to s punim pravom nije dojmilo. Pretjerana zaduženost, naime, predstavlja istinski i dugoročni problem.Međutim, europska silazna putanja može se preokrenuti samo ako se vlade u sljedećem mandatu više posvete ponovnom zapošljavanju ljudi i poticanjem kupaca na veću potrošnju.

Umjesto toga, u panici zbog promjenjivog tržišta i uz podršku njemačke kancelarke, europski vođe lošu su situaciju učinili još gorom time što su prepisali štednju na sve na što im je pao pogled. Posljedice toga su nam svima bolno jasne. Gospodarski rast je zastao diljem Europe. Ovo je točno čak i u Njemačkoj, gdje izvoznici nailaze na poteškoće, a domaća potražnja ne preuzima svoj dio tereta. Njemačka sada ostvaruje anemični gospodarski rast od samo 0,1 posto, dok stopa rasta eurozone iznosi samo 0,2 posto. Istodobno se panika na dužničkom tržištu proširila s manjih gospodarstva, kao što su ono grčko, irsko i portugalsko na veća gospodarstva Španjolske, Italije, pa čak i Francuske. Obnovljeni strah od bankrota odagnat će samo hitne pozajmice Europske središnje banke, a nitko ne zna koliko još ta banka može nastaviti bez pomoći europskih obveznica i boljeg financiranja fonda za spas. Kako se kriza ubrzava, s naporom se probijaju neki prosvjetljeniji glasovi. Christine Lagarde, nova predsjednica Međunarodnog monetarnog fonda, poziva na balansiranje smanjenja dugoročnog duga. Financijer George Soros nedavno je obnovio svoje pozive na uvođenje mjera koje potiču rast, baš kao što je učinio i bivši britanski premijer Gordon Brown. U sljedećih nekoliko mjeseci dolazi izborno vrijeme u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj i mnogim drugim europskim zemljama.Ondje će se kampanja vrlo brzo zahuktati. Glasači s obje strane Atlantika moraju od svojih vođa zatražiti više od pukog nastavka štednje na autopilotu.