EN DE

Katastrofa u Amazoni

Autor: The New York Times
13. lipanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Razorno ponašanje tvrtke British Petroleum u Meksičkom zaljevu najveća je priča vezana uz naftu.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

No već mnogo godina domorodačko stanovništvo nekoć neokaljane regije amazonske prašume u Ekvadoru pokušava dobiti pomoć od američke kompanije Texaco (koja se naknado spojila sa Chevronom) zbog događaja koji opisuju kao najveću ekološku katastrofu u povijesti. “Koliko god je stravičan naftni izljev u Zaljevu, ono što se dogodilo u Amazoni mnogo je gore”, kaže Jonathan Abady, newyorški odvjetnik u timu koji tuži Chevron u ime stanovnika prašume. Bila je to duga i ružna pravna bitka, čiji je ishod neizvjestan. Događaji iz prašume nevjerojatno su tužni, no nisu zadobili ni približno onoliko medijske pozornosti kao izljev British Petroleuma. Neupitna je činjenica da je Texaco upravljao s više od 300 naftnih bušotina gotovo tri desetljeća u potpunoj divljini ekvadorske sjeverne amazonske regije, južno od granice s Kolumbijom. Životi i kultura lokalnih stanovnika, koji su ribarili u zamršenim riječnim rukavcima i obrađivali zemlju kao što su to činile generacije njihovih predaka, preokrenuti su u tolikoj mjeri da je zavladao sveopći jad. Texaco je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća svojom teškom čizmom zagazio u ovaj nježni okoliš suptilno i graciozno poput vojske osvajača. A kada je 1992. godine otišao, za sobom je, prema parnici, ostavio rasprostranjeno zagađenje toksičnim tvarima koje je uništilo živote, mogućnost zarade i tradiciju lokalnog stanovništa te zadalo znatan udarac njihovu psihičkom stanju. Dio sažetka koji su sudu iznijeli tužitelji glasi: “Namjerno su deponirali milijarde galona otpadnih nusproizvoda iz procesa bušenja izravno u prašumske rijeke i izvore, i to na području veličine Rhode Islanda. Iskopali su više od 900 nezaštićenih jama za otpad u tlu prašume, a te jame i dandanas ispuštaju otrovni otpad u tlo i podzemne vode. Izgorjeli su milijuni kubnih metara plina i nafte, a ti plinovi ispušteni su u atmosferu i otrovali zrak te prouzročili crne kiše zbog kojih su se u tom području pojavile tropske grmljavinske oluje”. Potraga za naftom je po samoj svojoj prirodi nevjerojatno destruktivna. A kad su naftnim divovima odriješene ruke, oni će se i prema najveličanstvenijim čudima prirode odnositi kao prema običnom odvodu.

Razorno ponašanje tvrtke British Petroleum u Meksičkom zaljevu najveća je priča vezana uz naftu.

No već mnogo godina domorodačko stanovništvo nekoć neokaljane regije amazonske prašume u Ekvadoru pokušava dobiti pomoć od američke kompanije Texaco (koja se naknado spojila sa Chevronom) zbog događaja koji opisuju kao najveću ekološku katastrofu u povijesti. “Koliko god je stravičan naftni izljev u Zaljevu, ono što se dogodilo u Amazoni mnogo je gore”, kaže Jonathan Abady, newyorški odvjetnik u timu koji tuži Chevron u ime stanovnika prašume. Bila je to duga i ružna pravna bitka, čiji je ishod neizvjestan. Događaji iz prašume nevjerojatno su tužni, no nisu zadobili ni približno onoliko medijske pozornosti kao izljev British Petroleuma. Neupitna je činjenica da je Texaco upravljao s više od 300 naftnih bušotina gotovo tri desetljeća u potpunoj divljini ekvadorske sjeverne amazonske regije, južno od granice s Kolumbijom. Životi i kultura lokalnih stanovnika, koji su ribarili u zamršenim riječnim rukavcima i obrađivali zemlju kao što su to činile generacije njihovih predaka, preokrenuti su u tolikoj mjeri da je zavladao sveopći jad. Texaco je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća svojom teškom čizmom zagazio u ovaj nježni okoliš suptilno i graciozno poput vojske osvajača. A kada je 1992. godine otišao, za sobom je, prema parnici, ostavio rasprostranjeno zagađenje toksičnim tvarima koje je uništilo živote, mogućnost zarade i tradiciju lokalnog stanovništa te zadalo znatan udarac njihovu psihičkom stanju. Dio sažetka koji su sudu iznijeli tužitelji glasi: “Namjerno su deponirali milijarde galona otpadnih nusproizvoda iz procesa bušenja izravno u prašumske rijeke i izvore, i to na području veličine Rhode Islanda. Iskopali su više od 900 nezaštićenih jama za otpad u tlu prašume, a te jame i dandanas ispuštaju otrovni otpad u tlo i podzemne vode. Izgorjeli su milijuni kubnih metara plina i nafte, a ti plinovi ispušteni su u atmosferu i otrovali zrak te prouzročili crne kiše zbog kojih su se u tom području pojavile tropske grmljavinske oluje”. Potraga za naftom je po samoj svojoj prirodi nevjerojatno destruktivna. A kad su naftnim divovima odriješene ruke, oni će se i prema najveličanstvenijim čudima prirode odnositi kao prema običnom odvodu.

I bogatstvo koje zarađuju ima golemu moć korupcije, pa vlade odbijaju nametnuti strog nadzor i mjere zaštite koje bi mogle ublažiti štetu za okoliš, kao i za ljude i životinje koji u tim područjima obitavaju. Odaberite neko mjesto navedenih zbivanja. Obitelji čiji životi i kultura ovise o zapletenoj mreži vodenih rukavaca diljem obale Meksičkog zaljeva Sjedinjenih Američkih Država sada se nalaze u nevolji sličnoj onoj u kojoj su zapeli domorodački stanovnici ekvadorske prašume zbog neprestanog bušenja i zagađenja povezanog s naftom. Obje skupine boje se kako će izgledati budućnost. Prema objema su se ponašali s prijezirom. Naftne kompanije jednostavno ne mare. Tvrtka Shell jedva čeka da počne bušiti u Arktičkom oceanu uz sjevernu obalu Aljaske, na području koje bi postavilo monumentalne izazove pred ikoga tko bi pokušao ograničiti ili očistiti katastrofalni izljev. Te se tvrtke pretvaraju da se izljevi neće dogoditi. Uvijek kažu kako su njihove aktivnosti sigurne. Rekli su to i prije početka bušenja u Santa Barbari u Kaliforniji, u ekvadorskoj prašumi, u Meksičkom zaljevu; gdjegod buše govore isto. No njihova obećanja ništa ne znače. Predsjednik Obama privremeno je obustavio Shellove dozvole za bušenje u Arktiku te time na određeno vrijeme zaustavio takozvanu arktičku naftnu groznicu. Iz debakla British Petroleuma u Zaljevu, kao i iz prašume te mnogih drugih mjesta, naučili smo da su potezi naftnih kompanija bezobzirni i neučinkoviti kad je u pitanju očuvanje života, zdravlja i okoliša. Naftne kompanije su opasne. Potrebno ih je najstrože nadzirati, te kazniti brzim i ozbiljnim sankcijama u slučaju ovakvih zločina. Istodobno bismo trebali mnogo hitnije tražiti isplative alternativne izvore energije jer je odnošenje prema Amazoni, Zaljevu ili Arktiku kao da su odlagališta otrovnog otpada uvreda našem planetu i svim živim bićima koja ga nastanjuju. Chevron smatra da ga se ne bi trebalo pozivati na odgovornost za grijehe koje je Texaco počinio u amazonskoj prašumi. Njihov glasnogovornik mi je rekao da su optužbe o ekološkoj šteti pretjerane i da čak i ako Texaco jest prouzročio dio zagađenja, on je to očistio te postigao dogovor s ekvadorskom vladom kojim je otklonio vlastitu pravnu odgovornost. Domoroci možda i pate, ali ekipa u ChevronTexacu stvarno je zadovoljna postignutim. Zaradili su gomilu novca, a smeće ostavili za sobom.

Bob Herbert

Autor: The New York Times
13. lipanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close