Brazilsko-turski dogovor za povlačenje niskoobogaćenog urana iz Irana vrlo je važan, bio on proveden ili ne. Uran je koban simbol rastućega poslije zapadnjačkog svijeta. Dani dominacije anglosaksonskog svijeta nisu još završili, no na silaznoj su putanji.

Reakcija SAD-a bila je nepovoljna s obzirom na to da je Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda iznio prijedlog za četvrti krug sankcija Iranu. Međutim, sankcije se dosad nisu pokazale učinkovitima te se sada nameće pitanje zašto dogovor u kojem su prošlog listopada sudjelovali američki diplomati više nije prihvatljivo rješenje. Nasilje koje je iranska vlast provela nad svojim narodom nakon lažiranih izbora 12. lipnja prošle godine bilo je nerazumno, no činjenica je da izolacija i sukobi odgovaraju samo pristašama režima čvrste ruke u Iranu, kojima se američka retorika u stilu “osovine zla” čini kao laka meta. Na kraju krajeva, što se više Iran udalji od statusa izopćenika, više će profitirati zagovaratelji reformi koji su mladi i gladni kontakata sa svijetom. Turska i Brazil rastuće su regionalne sile sa sve većim ekonomskim interesima u Iranu i sve izraženijim diplomatskim ambicijama. Njihova uključenost u ova pitanja naišla je na odobravanje iranske vlade koja se voli zamišljati u položaju vođe novoga svjetskog poretka. Zapad nepovoljno gleda na takve ambicije, no to u ovom trenutku i nije bitno ako se uspije ostvariti temeljna svrha: oslobađanje prostora za dijalog uklanjanjem 3,5 posto obogaćenog urana koji Iran proizvodi u centrifugama u Natanzu. Njihov je dogovor gotovo repriza sporazuma sa Sjedinjenim Američkim Državama koji je propao prošle jeseni. Jedina je razlika to što Iran sad posjeduje više niskoobogaćenog urana, a 1200 kilograma urana, koliko bi se prevezlo u Tursku, predstavljalo bi manji dio zaliha iako je to više od polovice. Smatram da to puno znači jer bi poštivanjem sporazuma Iran pokazao spremnost na suradnju s međunarodnom zajednicom i uklonio većinu niskoobogaćenog urana koji se koristi za proizvodnju visokoobogaćenog urana korištenog u bombama.

Uzevši u obzir dvoličnost i politiku visokog rizika koju je Iran vodio dosad, treba biti na oprezu. No osjećam da početna izrazita skepsa Zapada krije prijezir prema postupcima brazilskog predsjednika Luiza Inacija Lule da Silve i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana. To je pogrešno. Upravo zbog toga što je Iran mnogo uložio u odnose s Turskom i Brazilom neće se usuditi izigrati dvojicu vođa time što neće održati riječ. Predsjednik Barack Obama suočen je s osjetljivom odlukom. Trudio se ostvariti bliskiji odnos s Iranom. S pravom smatra da je tridesetjednogodišnja američko-iranska slijepa ulica zastarjela i štetna. No bijes kola Kongresom, dok zastupnici Teheranu prijete “uništavajućim” i “paralizirajućim” sankcijama. Dobar dio poteza SAD-a svodi se na lobiranje u Vijeću sigurnosti UN-a kako bi se ostvario sporazum o četvrtom krugu sankcija koje bi izglasalo pet stalnih članica Vijeća sigurnosti sklonih vetu – SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina – kojima bi se pridružila i Njemačka. Umjesto da se priklone ideji da je pritisak ostvario rezultate, na očitu spremnost Irana da preda niskoobogaćeni uran Obamina administracija odlučila je reagirati čvrstom rukom.To je već pokušao Bush pa nije postigao nikakve rezultate. Iran je pokazao da je poprilično očvrsnuo na sankcije. Ako opet ne uspiju promijeniti ponašanje Iranaca, Obama će se morati zapitati: što sad? Svjestan je da SAD i Zapad sebi ne mogu priuštiti treći rat u muslimanskoj zemlji. Stoga se čini da bi bilo dobro pratiti brazilsko-turski sporazum. Obama je u prošlogodišnjem obraćanju u UN-u izjavio da SAD napušta politiku jednostranosti, no da od drugih zemalja zahtijeva da prihvate svoj dio odgovornosti. “Oni koji su dosad kažnjavali SAD zbog samostalnog djelovanja sada više ne mogu stajati postrani i čekati da Amerika sama rješava svjetske probleme”, izjavio je i dodao:“Zajedno moramo graditi nove koalicije koje premošćuju stare granice,koalicije različitih vjera i uvjerenja, koalicije sjevera, juga, istoka, crnih, bijelih i smeđih.” Nove koalicije koje premošćuju stare granice? Čini mi se da će Brazil i Turska pomoći SAD-u i Iranu da premoste ponor koji ih dijeli. To bi pak otvorilo mogućnost širenja mira na Bliskom istoku i stanje sigurnosti u cijelom svijetu.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com