Suprotno opće prihvaćenom stajalištu, neki brakovi opstaju i nakon što jedan od supružnika pretrpi oštećenje mozga te dođe do promjene osobnosti. No to ne znači da su ti brakovi sretni. Prema nekim istraživanjima, broj razvoda kod ovakvih parova puno je niži od prosjeka u Sjedinjenim Američkim Državama.

Studija iz 2007. tako je došla do otkrića da se stopa razvoda kod promatranih parova kretala oko 17 posto i to čak 90 mjeseci nakon što je jedan od supružnika pretrpio oštećenje mozga. Ali “iako su te osobe tehnički u braku, kvaliteta njihovog odnosa značajno se pogoršava”, tvrdi autor navedene studije iz 2007. godine Jeffrey S. Kreutzer, psiholog pri sveučilištu Virginia Commonwealth u Richmondu.Kreutzer i još neki psiholozi s tog sveučilišta među rijetkim su stručnjacima u SADu koji rade na tehnikama savjetovanjima za parove koji se suočavaju s problemom oštećenja mozga. Za njih, oporavak nerijetko predstavlja poučavanje zdravih supružnika kako ponovno izgraditi odnos s potpuno promijenjenom voljenom osobom. Naime, tradicionalne tehnike bračnog savjetovanja u ovim se slučajevima često znaju obiti o glavu. Primjerice, kako tvrdi Emilie Godwin, također psihologinja sa sveučilišta Virginia Commonwealth, ako zatražite od partnera da se pokušaju sjetiti zašto su se zaljubili, time “samo naglašavate stvari koje su najvjerojatnije izgubljene”. “Tražimo od tih ljudi da gledaju naprijed, da se ni u jednom trenu ne osvrnu prema prošlosti”, objašnjava. “Da pokušaju iznova izgraditi vezu.”Brak Terryja i Vicky Curtis iz Coralvillea u Iowi preživio je iako joj je on mjesec dana nakon operacije mozga kojom mu je uklonjen tumor još 2006. godine rekao da slobodno ode. “Nisam ona osoba za koju si se udala”, tada joj je rekao. Vicky je bila svjesna da je Terry postao hladan, impulzivan i nesposoban usredotočiti se. A tek 18 mjeseci kasnije liječnici su objasnili ovom bračnom paru da su oštećenje mozga prouzročile komplikacije tijekom operacije. Danas Terry (57), nekada softverski analitičar, ima “puno manje interesa” nego prije oštećenja mozga, a sam procjenjuje da je izgubio 90 posto prijatelja. “Pred njima stoji neka nova osoba u tijelu stare i oni se s tim jednostavno ne mogu nositi”, objašnjava.

Čak i rođaci koji su dobro upoznati s promjenama uzrokovanima oštećenjem mozga neprestano se trude ne shvatiti ispade ili zamjerke osobno, upozoravaju terapeuti. “Riječ koja to najbolje opisuje jest – usamljeno”, odgovara Vicky Curtis na pitanje kako je to biti njegovatelj ovakve osobe. “Kao da moj cijeli život pokušava biti što tiši dok suprug samo spava.” Savjetovanje je pomoglo Vicky, koja radi u administrativnom uredu Sveučilišta u Iowi, koja sada zna što očekivati i u vezi suprugova oporavka, i u vezi vlastitih reakcija. “Nekad nam se zna dogoditi dan kad je sasvim dobro, kao da se stari Terry vratio”, kaže. “A onda mu izleti nešto potpuno ludo, pa se sjetim – O, da, ovo je 2011. godina'.” Psiholozi kažu da ovakav proces zastoja i malenih pomaka tvori takozvani “nejasni gubitak”. Naime, iz dana u dan podsjetnici na oštećenje mozga se naglo pojavljuju i nestaju, pa se parovi nerijetko bore s tugom koja se nikada u potpunosti ne rješava i mora se neprestano iznova procjenjivati. Godwin to objašnjava ovako: “Osobe se drže nade da će, baš kao što su preživjele nesreću i čudom se oporavile, isto tako čudom savladati te izazove koje drugi ljudi nikako ne uspijevaju savladati. Ali to se ne događa i neće se dogoditi.”Međutim, neki parovi ipak uspiju uspostaviti donekle normalan život. Dok je Hugh Rawlins 2002. godine bio u induciranoj komi nakon što mu je uklonjeno pola lubanje kako bi mu mozak mogao nateći, liječnici su rekli njegovoj supruzi Rosemary da će vjerojatno biti gnjevan, a možda čak i nasilan prema četrnaestogodišnjim kćerima blizankama – kada, odnosno ako uopće ponovno nauči govoriti. Hugha je udario automobil dok se vozio biciklom u blizini obiteljskog doma u Glen Allenu u Virginiji.

Kad je krenuo na rehabilitaciju, liječnici su upozorili supružnike da bi se uskoro mogli naći pred bankrotom i razvodom. No nakon nekoliko godina spore rehabilitacije i razornih, neuspjelih pokušaja da se vrati na stari posao, Hugh Rawlins danas je financijski menadžer u jednoj strojarskoj tvrtki srednje veličine. S obzirom da je prije nesreće obožavao surfati, i danas jaše na valovima uz obalu Sjeverne Karoline, gdje ovaj par provodi gotovo svaki vikend. Prognoze liječnika nisu se ostvarile. Nije se pretvorio u agresivnog mizantropa. I opet uživa u vožnji biciklom. No svaki korak naprijed u Hughovoj terapiji predstavljao je nove teškoće za njegovu suprugu. Iz straha je sakrivala ključeve od automobila dok je on iznova učio voziti. A zbog njegove namjere da ponovno sjedne na bicikl, ona je završila kod psihijatra.“Našla sam se u položaju u kojemu sam mu neprestano govorila što smije, a što ne smije raditi. To je užasno”, objašnjava Rosemary, koja je križni put svoje obitelji opisala u memoarima “Nesretno učenje”.Možda je Hugh taj koji je pretrpio oštećenje mozga, no Rosemary je, poput većine njegovatelja, u konačnici dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj. Mnogi parovi nađu se u klopci ponavljanja obrasca u kojemu zdravi supružnik čini sve umjesto ozlijeđenoga, čak i kada to više nije nužno, tvrde znanstvenici. Rosemary vjeruje da svakoga dana na površinu sve više izlazi “onaj stari Hugh”. Samo što se ona više ne sjeća kakav je on bio.

Sarah Wheaton