Kao prijatelj i Turske i Izraela u agoniji sam promatrao katastrofalan sraz između izraelskih specijalaca i mase “humanitaraca”, to jest aktivista, koji pozivaju na prekid izraelske blokade Gaze.

Smatram da uistinu jest važno je li Turska most ili rov između židovskokršćanskog Zapada te arapskog i muslimanskog Istoka. Uloga Turske u balansiranju između Istoka i Zapada je među ključnim, središnjim točkama, koja održava svijet stabilnim. Slučajno sam se zatekao u Istanbulu prilikom ponovnog otvaranja ulice ispred jedne od tamošnjih sinagoga koja je doživjela napad bombaša samoubojice 15. studenoga 2003. godine. Dvije su me stvari snažno dojmile: prvo, glavni turski rabin pojavio se na ceremoniji, ruku pod ruku s vrhovnim muslimanskim vjerskim vođom te lokalnim gradonačelnikom. Drugo, turski premijer Recep Tayyip Erdogan, koji dolazi iz Islamističke stranke, posjetio je rabina. Od tada je Turska počela igrati važniju ulogu u posredovanju između Izraela i Sirije. Upravo zato bilo mi je bolno slušati kako isti taj premijer posljednjih godina javno i sve žustrije bjesni na Izrael zbog odnosa prema Palestincima u Gazi. I te kako mi smeta kad se ljudi tako uzrujaju glede izraelskih akcija u Gazi, ali ih ne diraju stvari poput sirijske uključenosti u ubojstvo libanonskog premijera, iranskog režima koji ubija vlastite građane koji prosvjeduju radi prava na glasovanje, muslimanskih bombaša samoubojica koji su 28. svibnja usmrtili gotovo sto Ahmadiyya muslimana u pakistanskim džamijama ili naoružanih napadača, pobornika Hamasa koji su uništili ljetni kamp pod pokriljem Ujedinjenih naroda u Gazi, jer nije pristao usađivati islamski fundamentalizam u dječje glave.

Ta zabrinutost za Gazu i izraelsku blokadu toliko je u nesrazmjeru sa svim užasima u regiji, pa zapravo ne iznenađuje to što je Izraelci otpisuju kao potaknutu mržnjom – nije to nikakav prijateljski savjet. Ako se Turska iznenada nakloni malo previše prema Istoku, možda će postati popularnija na nekim arapskim ulicama, ali će istodobno izgubiti podosta svoje strateške važnosti i, što je važnije, povijesnu ulogu zemlje koja može biti muslimanska, moderna, demokratska i u dobrom odnosu kako s Izraelom, tako i s Arapima. Jednom kad ova kriza prođe, Turska se mora uravnotežiti i vratiti u sredinu. Isto kao i Izrael. Nema sumnje da je ova vojska aktivista namještaljka. Izraelski vođe sigurno nisu kreativno promislili kako izbjeći vrlo nasilni obračun koji su protivnici blokade priželjkivali. Dvoje najboljih prijatelja SADa ispalo je iz ravnoteže i samo što se ne pokolju. Moramo brzo djelovati kako bismo ih vratili u ravnotežu prije nego što sve izmakne kontroli.

Thomas L. Friedman