Obične žene ne nose kreacije visoke mode. Budući da nemaju ni novca ni tijelo za to, one samo promatraju. U najboljem slučaju odijevaju se kako bi postigle kratkoročan uspjeh, a ne imajući u vidu buduće naraštaje.

Ne naručuju i ne kupuju raskošne i skupe odjevne predmete dizajnerskih genija koje će odjenuti nekoliko puta i na kraju darovati muzeju. Što nas dovodi do nestvarnosti većine muzejskih postavki posvećenih visokoj modi? Te su izložbe gotovo bez iznimke kronika životnih stilova i promjena, obično nedostižnih ideala ženstvenosti dokonih staleža. No one također odražavaju šire trendove u ukusu te sadržavaju tehničke inovacije, umjetničku senzibilnost i maštarije koje neprekidno dopiru i do ne tako skupe odjeće koju nosi većina žena. Dvije istaknute izložbe o temi visoke mode sada se mogu pogledati u najvažnijim newyorškim muzejima. “Amerikanka: moda i nacionalni identitet” godišnji je događaj ustanove Costume Institute u newyorškom Muzeju suvremene umjetnosti (Metropolitan Museum of Art). Čak i ako ovogodišnja verzija ne ispuni baš sva visoka očekivanja, ipak je prepuna večernjih haljina koje pokrivaju razdoblje od druge polovice 19. stoljeća do Hollywooda sredinom 20. stoljeća. Izložbu upotpunjuju ručno oslikani murali umjetnika Nathana Crowleya. U Brooklynškome muzeju izložba pod nazivom “Američki visoki stil: kroj nacionalne kolekcije” krcata je pravim remekdjelima koja nisu izlagana desteljećima, a neka nikada. Zbirka sadrži radove genija kao što su francuski dizajner cipela Steven Arpad i Charles James, čija je nevjerojatna večernja haljina “Dijamant” vrhunac izložbe. Brojni su i modni dodaci te povijesno poznati predmeti. Ovdje ćete pronaći šešir iskrojen od zelenih baršunastih zastora s teškim zlatnim resicama koji je nosila osiromašena Scarlett O’Hara (Vivien Leigh) u “Zameo ih vjetar”. Tu je i haljina od crne svile koju je kraljica Viktorija nosila na poznatoj obiteljskoj fotografiji iz 1896. godine, uz reprodukciju navedene fotografije. Među haljinama koje su nekad nosile nadnaravne ljepotice poput glumice Ave Gardner, kolekcionarke umjetnina Dominique de Menil ili glavne pokroviteljice Charlesa Jamesa Millicent Rogers Victoria je šokantna. Lutka je tako niska, široka i neuravnotežena da na prvi pogled pomislite kako sjedi. Izložba u Booklynškome muzeju na kraju je više posvećena “nacionalnom identitetu” Amerikanke.

Ako ništa drugo, približava se sadašnjosti i uključuje relativno suvremene poslijeratne uratke Amerikanki poput Claire McCardell i Bonnie Cashin. A opet, postava u Brooklynu izlaže odjevne predmete kao umjetnička djela. Savršeno izrađena haljina s raskošnim naborima i valovima Charlesa Fredericka Wortha skrojena krajem 1860ih za caricu Eugénie sašivena je samo od svile i tafta boje lavande. Izgleda poput ukrašene makete sebe same. Jednako upadljiva je i Balenciagina haljina iz 1945., na kojoj su trake od crne čipke i bijele organze ukrašene šljokičaštim kamenčićima u četiri veličine. Umjetničku vrijednost mode najbolje dočarava niz od devet balskih haljina do poda Charlesa Jamesa iz razdoblja 1940ih i 1950ih. Izložba u MOMI je oduljena i atmosferična. Više od 80 haljina i kreacija izloženo je u cirkularnim galerijama, a murali evociraju različita razdoblja. Većinski motivi perla i vezova na slapolikim suknjama Worthovih večernjih haljina u plesnoj dvorani Astor nadahnuti su prirodom. Tkanine stupastih haljina košulja Poireta, Callot Soeursa i Liberty&Companyja, koje su nosile boemske gošće studija Tiffany, nevjerojatno su, a opet diskretno prebogate bojama, teksturama i uzorcima. I u dijelu izložbe pod nazivom “Mondenka” opstaje isti stil, no rubovi haljina se opasno dižu. Prevladava tanka svila i šifon ukrašen perlama. Haljine u dijelu posvećenom Hollywoodu (“Sirene ekrana: 1930.”) djela su umjetnika kao što su Madame Gres, Vionnet, Lanvin i James. Čarobne su, ali natječu se s filmskim ulomcima samih tih sirena – Katharine Hepburn, Lene Horne, Josephine Baker, Rite Hayworth i Grete Garbo. Završna galerija živi je mozaik fotografija niza Amerikanki koji pokriva veći dio 20. stoljeća. Presjek je to staleža i rasa, koji sama izložba ne nudi i koji je očaravajući. No ima otrežnjujući učinak te vas vraća natrag u stvarnost i grad izvan muzeja.

Roberta Smith