Kamenje se baca na kućne prozore bankara u Edinburghu, radnici otimaju šefove u Francuskoj, predlažu se retroaktivne 90 postotne stope poreza u Washingtonu, a u Londonu se prosvjeduje dok lideri G20 dolaze na sastanak.

U društvenim stavovima odvijaju se velike promjene koja bi mogle imati duboki utjecaj na politiku i svjetsku ekonomiju. Bogati definitivno nisu jedina meta u trenutačnim reakcijama javnosti. Uplašeni krizom, ljudi su bijesni na političare, čelnike središnjih banaka i imigrante. No rastući val ljutnje usmjeren je na nove “zlotvore velikog bogatstva”. Današnji zlikovci su veća i globalnija grupa od šačice američkih “razbojničkih baruna” koje je Teddy Roosevelt javno optužio prije jednog stoljeća; i većina njih su bankari i menadžeri fondova, a ne vlasnici trustova i željeznica. Međutim, teme su slične onima s kraja tog prošlog pozlaćenog doba: rastuća nejednakost (0,1 posto Amerikanaca s vrha zaradilo je 20 posto više od doljnjih 90 posto u 1979. i 77 puta više u 2006.) i dojam da su pohlepni bogataši prevarili pristojne radne ljude za njihov pravedan dio. Dio tih prevara bio je otprije poznat: stvaranje Ponzijevih shema i podmićivanje političara kako bi se osigurali povoljni sporazumi. Postoje siva područja u kojima bogati skrivaju svoje novce u poreznim oazama i sređuju da se porezni zakoni pišu njima u korist – obratite pažnju na neobranjiv tretman prihoda od privatnih dionica. Ali ono što ponašanje bogatih čini toliko iritantnim za mnoge od kritičara je to što su njihova dva najveća zločina počinjena usred dana, jer su bila dio samog sustava. Prva optužba je da su bogati stvorili novi oblik kapitalizma po principu “ako je pismo ja pobjeđujem, a ako je glava ti gubiš”. Trgovci i menadžeri fondova dobivali su ogromne nagrade za špekuliranje tuđim novcem, ali kada su špekulacije propale račun su morali platiti klijenti, i naposlijetku osnovali Microsoft i Google, “nezaslužni” trgovci i brokeri su upravljali s novcem, a da od toga nije profitirao nitko osim njih. Te dvije optužbe se isprepliću, ali druga je mnogo manje opravdana. Koliko god su troškovi spašavanja banaka bili ogromni, u samim financijama nema ničega temeljno bezvrijednog; čak i u svojem stanju punom mana likvidnija tržišta su ostatku ekonomije donijela velike koristi. Pokušavanje razdvajanja financijera od poduzetnika je beznadan posao: na kraju ćete nanijeti štetu i jednima i drugima. Niti “pismo – ja pobjeđujem” optužba nije sasvim dokazana: neki od ljudi koji su upravljali bankama jesu bili na gubitku kada su one propale. Ipak, čak i novine koje se zauzimaju za poslovni svijet, kao The Economist, moraju priznati da je u financijama postojalo nešto trulo.