Brojke i ljestvice prate nas posvuda. Skupljamo prijatelje na Facebooku i pratitelje na Twitteru. Koristimo se standardiziranim testovima kako bismo procijenili učinak učenika i nastavnika.

“Zbog brojčanih vrijednosti neopipljive stvari postaju opipljive”, kaže Jonah Lehrer, novinar i autor knjige “How We Decide” (Kako odlučujemo). “Brojke nam pružaju iluziju kontrole.” Mnogi se ljudi prilikom kupnje automobila kao pijani plota drže konjskih snaga motora, iako to u većini slučajeva i nije toliko bitno, kaže Lehrer. “Sve želimo staviti u neke brojčane okvire”, nastavlja Lehrer, “kako bismo odluku donijeli na temelju neke činjenice, umjesto da se zapitamo koliko je ta varijabla zapravo važna”. Često uistinu i trebamo što objektivnije izmjeriti i procijeniti ljude oko sebe, no problem nastaje onda kad se bez razmišljanja počnemo oslanjati na te brojke, kao da u njima leži sve, kaže Sherry Turkle, voditeljica Inicijative o tehnologiji i osobnosti pri Institutu za tehnologiju u Massachussettsu. Brojke više nisu samo orijentacijski alat u našem načinu procjene i rasuđivanja, već su postale jedino mjerilo. “Jedno od uvjerenja vezanih uz brojčane ljestvice jest i to da znamo kako smo do određene brojke došli”, kaže profesorica Turkle, autorica knjige “Alone Together: Why We Expect More From Technology and Less from Each Other” (Zajedno sami: Zašto očekujemo više od tehnologije, a manje jedni od drugih). “No, problem nastaje kad do brojčanih rezultata dođemo neracionalnim ili nejasnim metodama. Kakve onda koristi imamo od njih?” Moj kolega Michael Winerip nedavno je napisao članak o sjajnoj nastavnici nižih razreda srednje škole čiji su učenici postizali izvanredne rezultate.

No, prema formuli za ocjenjivanje kojom se koristio Gradski ured za obrazovanje u New Yorku nastavnica je završila na sedmom stupnju ljestvice uspješnosti u usporedbi s kolegama nastavnicima. Formula obuhvaća 32 varijable koje se potom obrađuju prema statističkom modelu “koji je samo naizgled jasan, a zapravo je potpuno zamršen i nejasan”, napisao je Winerip. Međutim, čak i onda kad brojke razumijemo, ne mogu nam uvijek pomoći. Robin Black, autorica zbirke kratkih priča “Da te volim, rekla bih ti sljedeće”, na svom je blogu napisala da je zbog zabrinutosti kako će ljudi vrednovati njezinu knjigu uspjela potisnuti volju koju je imala prilikom pisanja zbirke. “Krećem se na mjestima gdje sve ima svoj broj”, kaže Robin. “Koliko će se primjeraka prodati unaprijed, koliko je kritika objavljeno, koliko je primjeraka prodano.” Na Amazonovim stranicama autori knjiga mogu provjeriti koliko se primjeraka njihovih knjiga prodalo te pomoću interaktivnih karata pratiti u kojim se gradovima knjige najviše kupuju. “Prije bi nedjeljom u Timesu potražio ljestvicu najprodavanijih knjiga, a sad se možeš mučiti u svakom trenutku svakoga dana.” Usto, statistički podaci ne otkrivaju nam gotovo ništa novo. Tako se, naprimjer, poredak knjiga na Amazonovim ljestvicama može drastično mijenjati na temelju prodaje tek nekolicine knjiga. Zbog opsjednutosti brojkama gubimo iz vida prave razloge zašto nešto radimo. Robin Black kaže da se u svojim djelima bavi osjećajem gubitka. “Jedna mi je žena poslala pismo u kojem mi je napisala da joj je moja knjiga pomogla nakon što joj je kći preminula. To mi toliko puno znači. Kako da to uopće usporedim s 500 pratitelja na Twitteru?”, dodaje Robin.

Eric Frankel osnivač je tvrtke 10 Minutes to Change, koja se bavi unapređenjem učinka zaposlenika. Frankel je i računovođa pa zna koliko su brojevi važni, no kaže: “Ako smo dovoljno vješti da mjerenju podvrgnemo apsolutno sve, ne znači da bismo to stvarno trebali učiniti. Ljudska se vrsta stalno mijenja, zadivljujuća je i strašno iritantna.” Howard Gardner, profesor psihologije s Harvarda, smatra da je naša ovisnost o brojevima donekle i generacijska pojava. “Gotovo svi Amerikanci mlađi od 25 godina poznaju jedino model mjerljivih ljestvica”, kaže Gardner. Stoga kad studenti trebaju istražiti neki rad, obično na internetu traže one koji su pregledani najviše puta. “Zar stvarno nešto što ima najviše posjeta ili najviše urednika više vrijedi od nekoga tko je život posvetio proučavanju Kanta?”, pita se Gardner. Opsjednutost brojkama znak je da ne vjerujemo i ne tragamo za neopipljivim vrijednostima koje ne možemo izmjeriti – za mudrošću, rasuđivanjem i stručnošću. Počinjemo polako gubiti osjećaj sebe i smatrati se tek djelićem ljestvice pa se osjećamo loše što naše brojke nisu visoke kao tuđe. Jonah Lehrer na svom je blogu napisao: “Najviše me muči opsjednutost nekih ljudi, među koje ubrajam i sebe, stalnim praćenjem položaja na ljestvici i prihvaćanje tih mjernih jedinica kao nečeg stvarno bitnog. Zato želim da jednog dana nastane neka društvena mreža na kojoj se ništa ne bi mjerilo. To bi stvarno bilo veliko olakšanje.” Usput rečeno, 320 ljudi reklo je da im se “sviđa” taj njegov tekst na blogu. Kako je rekla Robin Black: “Moram se prestati opterećivati brojkama. Moram ponovno pokrenuti onaj nejasni dio svoje inteligencije.”

Alina Tugend