Nuklearno riskiranje tijekom hladnog rata bilo je prilično opasno. Ali razmislite o multipolarnom šahu kojega sada igra američki predsjednik Obama. Sve i jedna država uključena u spor glede mogućnosti da Iran izrađuje nuklearno oružje kalkulira kakav će na to utjecaj izvršiti američki predsjednički izbori.

Politika naglo rastuće cijene nafte nadvija se nad bilo kakvom prijetnjom vojnog sukoba, pa čak i kratkoročnih previranja u Hormuškom tjesnacu. A s obzirom na globalna gospodarska previranja i moguće ili izgledne promjene vodećih ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji, Kini i Francuskoj koje će se dogoditi ove godine, cijela igra postaje još složenija. Počnimo s Irancima. Oni su pomno proučili kineski primjer. Naime, 1960ih su američki zagovornici rata pozivali tadašnjeg predsjednika Lyndona Johnsona da naredi vojni udar na Kinu. Proučili su i slučaj Pakistana kojemu su prijetile teške gospodarske sankcije zbog pokušaja izrade atomske bombe, a koje su najžustrije zagovarale upravo SAD. No u oba slučaja, kad su te zemlje izvršile nuklearnu probu, svijet se prilagodio novoj stvarnosti. Samo pola stoljeća kasnije, Kina je drugo po veličini svjetsko gospodarstvo i nitko joj se ne usudi usprotiviti. Čim su se dogodili teroristički napadi na SAD 11. rujna 2001. godine, sankcije protiv Pakistana su opozvane i najednom je SAD počeo pomno njegovati odnos s Pakistanom zbog lova na pripadnike Al-Qaide. “Sa stajališta Iranaca, život se doima boljim s druge strane gljivastog oblaka”, kaže Ray Takeyh iz Vijeća za vanjske odnose. Možda je u pravu. Naime, dok se Obamina administracija zaklinje da neće tolerirati Iran kao nuklearnu državu, nekolicina dužnosnika priznaje da ćemo se možda morati pomiriti s “nuklearno sposobnim” Iranom koji posjeduje tehnologiju, nuklearno gorivo i stručnost potrebnu da u bilo kojem trenu postane nuklearna sila.

Nitko ne može zaviriti u misli iranskog vrhovnog vođe Ajatolaha Ali Khameneija, ali gore spomenuti Ray Takeyh tvrdi da njegov obrazac ponašanja u posljednjih desetak godina odaje težnju prema “sustavnom, ali opreznom” promicanju nuklearnog programa. Zasad je uspješno izbjegao veću krizu. Prije nekoliko godina zapadni saveznici su izjavili da Iran ne smije nastaviti obogaćivati uran, a on je ipak s tim nastavio. Zatim je “crvena granica” povučena glede obogaćivanja urana puno veće čistoće, što je približilo Iran dobivanju goriva pogodnog za atomsku bombu. No Iran i to čini, sada već skoro dvije godine. Posljednji prekršaj ticao se početka proizvodnje u podzemnom pogonu iznimno dobro zaštićenom od mogućeg bombardiranja. I tako se računica seli do Izraela. Izrael je prije izjavljivao da nikada neće dopustiti Iranu da prijeđe “točku bez povratka”, neodređenu granicu onkraj koje Iran može brzo proizvesti bombu. Rasprava o tome gdje se nalazi ta granica i dalje se vodi, ali bivši izraelski obavještajci smatraju da ju je Iran odavna prekoračio. Ipak, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua zadržavaju SAD koje ustraju na stavu da su kibernetski napadi, sabotaža i sankcije puno učinkovitije u vezi usporavanja iranskog nuklearnog programa i sprečavanja pomutnje u međunarodnoj zajednici.Nestabilnost plaši i Kineze, ali Rusima daje novu priliku. Godinama se Kina opirala sankcijama protiv Irana, s obzirom da od njega kupuje goleme količine nafte.

Sada vidi da je jačanje sankcija neizbježno, pa marljivo traži alternativnog opskrbljivača. Rusija, pak, želi dobiti na vremenu, ali kao veliki proizvođač nafte ima koristi od produljene krize, sve dok ta kriza ne eskalira. Stoga su Rusi predložili pregovarački plan s Iranom koji bi trebao trajati godinama. A tu su i Europljani te arapske zemlje. Tijekom Bushove administracije bojali su se strogih sankcija, uvjereni da će, u slučaju da se one pokažu neuspješnima, Bush zapovjediti napad na Iran. Sada se situacija okrenula, Europa žustro zagovara sankcije kao što je to prije činio Washington. Europska unija je 23. siječnja izglasala nametanje zabrane kupnje iranske nafte. Ovakav oštar stav kojega su zauzeli francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel najnovije je iznenađenje u dugotrajnoj iranskoj nuklearnoj krizi. Logika kojom se oni vode jest da će vrhovni iranski vođa popustiti ako mu se nametne iznimno visoka ekonomska cijena. Rijetki u Washingtonu vjeruju u uspješnost ovog poteza, ali prihvaćaju takvu pretpostavku jer su silovitije alternative preneugodne za razmatranje.

David E. Sanger