Kriza na Kavkazu zaoštrava politički rječnik i u Rusiji i na Zapadu. Koliko god da događaji u Gruziji zaslužuju osudu, toliko se čini da su strasti pomutile poimanje vlastite veličine i veličine protivnika.

Među prvim odlukama Gruzije bila je ona o napuštanju Zajednice Neovisnih Država, koja je kao svojevrsna ekonomska zajednica nastala nakon raspada Sovjetskog Saveza. Gotovo istovremeno je i ured predsjednika Ukrajine objavio kako se ni ta država ne osjeća članicom Zajednice. U Gruziju su stigli i predsjednici država ili vlada Poljske, Estonije, Letonije i Litve. Koliko god da ima razloga za zabrinutost zbog prodora ruske vojske u susjednu zemlju, ostaje činjenica da su sve te zemlje praktično ovisne o ruskim energentima prije svega plinu. Europa oko polovice svojih potreba za plinom pokriva iz Rusije. Ruski Gazprom nadzire i transport plina s Kaspijskog mora, a sudjeluje i u projektima na sjeveru Afrike. Što se ide dalje prema europskom istoku, ovisnost o plinu iz Rusije postaje sve veća. Tako su Litva i Letonija 2006. godine sav plin koji su potrošile uvezle iz Rusije. Gruzija je iz Rusije pak uvezla 99 posto plina, Estonija 86 posto, Ukrajina 66 posto, a i Poljska jedva da može bez 48 plina koji dobiva iz te zemlje. Poljska je pogotovo u neugodnom položaju. Njezina je industrija teškom mukom opet uhvatila zamah i kreće se prema europskim standardima, ali cijena za rast je energija. Uvjerljivo glavni izvori energije Poljacima su još domaći ugljen i termoelektrane, ali u čitavoj zemlji gotovo da nema elektrane koja je mlađa od 30 godina. One ne samo da gutaju domaći ugljen i rasipaju energiju, nego Poljska već i sada ima ozbiljnih problema s europskim odrednicama emisije ugljikova dioksida. U dogledno doba Varšavi će za gospodarski rast trebati doista investicija u razvoj vlastitog energetskog parka. Naravno da se razmišlja i o atomskoj energiji. Ali uvijek iznova kao alternativa se nudi upravo ruski plin. S druge strane usprkos svom poskupljenju energenata ruski izvoz nafte i plina realno opada. Anders Aslud iz Peterson Insitute for International Economics kaže da će Moskva zažaliti što naklonost susjeda plaća svojim dragocjenim energentima. Naravno, zemlje članice ZND-a imaju posve drugu cijenu za energente nego što su cijene na svjetskom tržištu. Rusija je izradila plan razvoja za doba nakon što se iscrpi njezino fosilno gorivo, ali taj skup i velik projekt nije ni započet. Aslud ionako smatra da “ruski medvjed” ionako pretjeruje s poimanjem vlastite moći: konačno, po površini najveća država našeg planeta pokriva jedva 2,5 posto svjetskog gospodarskog proizvoda. Još je gore s ruskim poimanjem vlastite vojne nadmoći – što je iluzija koje se još drže i mnogi Europljani, smatra Hans-Henning Schröder iz Instituta za istočnu Europu u Bremenu. Što god da je Putin obećao ruskoj vojsci i koliko god da je Rusija 2007. povećala svoje vojne izdatke za čitavih 50 posto, vojni budžet te godine iznosio je oko 35 milijardi i 400 milijuna dolara.