Najam jednog hektara plodne zemlje na razdoblje od 99 godina u Africi stoji samo dolar godišnje. Dok je u svijetu cijena žitarica sve veća, zemljišta sve vrednija, a bogate zemlje uvoznice uvijek traže robu na stranim tržištima, mnogi su u tome vidjeli priliku za veliku zaradu.

Nažalost, oni koji žive na toj obradivoj zemlji nemaju mnogo koristi od nje jer vlada tu zemlju daje u zakup većinom stranim investitorima. Trend kupovanja i iznajmljivanja zemljišta na duga razdoblja u Africi je postao popularan za vrijeme svjetske krize hrane 2008. godine. Kako su se nemiri zbog hrane širili od Meksika do Bangladeša, one zemlje koje su se bojale za sigurnost vlastite prehrane u tajnosti su sklapale ugovore s Afrikancima. Dok neki kritičari takav trend nazivaju “otimačinom zemlje”, drugi ga nazivaju neokolonijalizmom. Naime, zemljama koje se šire i razvijaju svoju industrijalizaciju potrebni su vrlo veliki izvori hrane i jeftina radna snaga te su zbog toga zauzele golema područja u Africi. No zagovornici takvog trenda, uključujući i neke čelnike Svjetske banke, u prekomorskim investicijama u obradive površine vide način na koji se tamošnja agrikultura modernizira, a time donosi i više hrane i dobiti za lokalnu zajednicu. Problem je u tome što je teško procijeniti koliko ta “otimačina zemlje” ima utjecaja na tamošnji razvoj jer su mnoge transakcije netransparentne, a opseg ulaganja nejasan. Unatoč tome UN-ova organizacija za hranu i poljoprivredu i još neki analitičari procjenjuju da je 2009. oko 20 milijuna hektara obradive zemlje, što je približno polovina obradive zemlje u Europi, prodano, iznajmljeno ili je bilo u procesu prodaje u razdoblju od samo šest mjeseci. Investitori su uglavnom države Perzijskog zaljeva ovisne o indijskim poljodjelskim kompanijama i europski proizvođači biogoriva. U posljednje vrijeme ta je navala na afričku zemlju ulaskom novih ulagača još više dobila na zamahu. Mirovinski fondovi najnoviji su ulagači u afričke posjede nakon što je financijska kriza naštetila njihovoj zaradi na tradicionalnim sredstvima, poput dionica. Povećan interes potaknuo je i Svjetsku banku da istraži kako bi zemlje u razvoju mogle imati koristi od stranog novca, no do sada nije pronađeno odgovarajuće rješenje, pogotovo zato što bogati investitori uglavnom iskorištavaju zemlje koje imaju slabe zakone i niske kazne. Teško je postići idealno stanje, odnosno da ulagači sebi osiguraju hranu i sredstva koja su im potrebna, a da lokalno stanovništvo dobije radna mjesta, veće prihode te dio dobiti i usjeva. Budući da je na poljoprivredu od 2003. do 2007. otpadala trećina afričkog BDP-a, velika konkurencija bi Afrikancima mogla uvelike naštetiti, a taj bi trend umjesto smanjenja siromaštva i gladi samo pogodovao onima koji su bogati te ih učinio još bogatijima.