Dok Sjedinjene Američke Države i Europa s naporom pokušavaju postaviti svoja gospodarstva na noge, Kina ima suprotni problem: kako spriječiti da njen “nabrijani” motor rasta ne potakne divljanje inflacije.

Najnoviji znak da se stvari kreću prebrzo dogodio se 17. travnja, kad je kineska središnja banka naredila najvećim bankama u zemlji da povećaju gotovinske rezerve. Ta mjera u biti smanjuje količinu novca dostupnu za zajmove i predstavlja pokušaj da se ekonomija “malo ohladi”, a dogodila se uslijed vladine izjave da kineska ekonomija raste po godišnjoj stopi od 9,7 posto, što je nadaleko nabolji rezultat kad se uzmu u obzir sva svjetska gospodarstva. S obzirom da je kinesko gospodarstvo trenutno drugo po veličini u svijetu, odmah nakon američkog, te s obzirom da je ta zemlja u protekla dva mjeseca vodeći pokretač svjetskog rasta, njeni novčani problemi vrlo lako bi se mogli odraziti na ostatak svijeta. Visoka stopa inflacije ugrožava Kinin status jeftine globalne radionice. Ukoliko vladini napori u borbi protiv inflacije prouzroče gospodarska posrtanja, to će zamračiti izglede za međunarodne poslovne pothvate koji računaju na kineski rast.“Korijeni inflacije učvrstili su se nakon financijske krize, i to politikom poticaja”, izjavio je Zhang Weiying, profesor ekonomije na pekinškom sveučilištu. Profesor Zhang dodao je kako zauzdavanje inflacije nije jednostavno nakon tako velikih poticaja. “Možda će nam trebati puno vremena.”Inflacija također predstavlja prijetnju društvenoj stabilnosti, zbog čega je Peking naročito zabrinut, posebice nakon ustanaka protiv autoritativnih režima u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Cijena hrane nezaustavljivo raste, a vlada je 15. travnja izjavila kako je indeks potrošačkih cijena u ožujku porastao za 5,4 posto, što je najsnažniji porast u tri godine. U nadi da će uspjeti ukrotiti inflaciju, Peking je u posljednja tri mjeseca postrožio restrikcije na posuđivanje banaka te povisio kamatne stope na zajmove i depozite.

Vlada je također povisila poljoprivredne subvencije s namjerom da zaustavi rast cijena prehrambenih proizvoda, a i pokušala je zabraniti određenim kompanijama povećanje cijena. Takvi napori u suprotnosti su onima u SADu, gdje je inflacija niska (prošlog mjeseca godišnja stopa inflacije iznosila je 1,2 posto), a rasprava se usredotočila na načine poticanja ekonomije s obzirom na visinu deficita. I u Europi je inflacija niska, a ondje neke zemlje nameću stroge mjere štednje kako bi srezale proračunski jaz. Analitičari smatraju da su ishodi kineskog gospodarskoj upravljanja i pozitivni i negativni. Rast je postao umjereniji i spustio se s mahnite stope od oko 10 posto godišnje, ali inflacija se pogoršala. Primjerice, cijene nekretnina i dalje rastu iako je Peking odavno obećao postaviti ograničenja na tržištu nekretnina te u narednih nekoliko godina milijarde dolara uložiti u cjenovno prihvatljivije stanove. Prosječna cijena stana u središtu Šangaja trenutno iznosi preko pola milijuna dolara. Čak i u Chanduu, gradu u središnjoj Kini, cijena prosječne kuće iznosi 25 puta više od prosječnog godišnjeg prihoda stanovnika. Analitičari također tvrde kako je prevelik dio gospodarskog rasta još uvijek povezan s inflacijskom potrošnjom na razvoj tržišta nekretnina i vladinim ulaganje u infrastrukturne projekte vrijedne po nekoliko milijardi dolara. Kineski procvat započeo je početkom 2009., tijekom globalne financijske krize, kad je Peking odlučio agresivno pokrenuti rast financijskom injekcijom u iznosu od 586 milijardi dolara i rekordnim brojem zajmova dostupnih u državnim bankama.

Takva slobodna monetarna politika i velika ulaganja u projekte lokalnih vlasti doista su oživjele rast. No, već tada začuli su se prvi zabrinuti glasovi zbog nekontroliranog rasta cijena nekretnina, izdavanja zajmova i golemih dugova koje su nakupile lokalne vlasti. Pojedini stručnjaci strahuju da će se taj “mjehurić od sapunice” u konačnici morati rasprsnuti, što će uzrokovati bujicu neotplaćenih dugova u velikim kineskim državnim bankama, koje su još od ekonomskih reformi 1980ih glavni financijeri gospodarskog rasta. Vlada je povećala minimalni iznos plaće u nadi da će smanjiti veliki prihodovni jaz između bogatih i siromašnih. Međutim, veće plaće povećale su troškove proizvodnje, što je dovelo do viših cijena. “Kina prelazi u novu eru”, smatra Dong Tao, ekonomist u honkonškom uredu Credit Suissea. “U prošlom desetljeću inflacija je iznosila 1,8 posto godišnje, a sljedećem desetljeću ona će se približiti 5 posto.” Kako rastu plaće i troškovi proizvodnje, tvornice u priobalnim područjima traže više cijene za robu koju izvoze u inozemstvo. To znači da će kupci morati tu robu platiti više ili potražiti jefinije dobavljače. U nekim slučajevima, trgovci na malo pokušavaju dobiti robu po cijeni koju izvoznici smatraju preniskom. “Čujem da mnogi kineski izvoznici odbijaju narudžbe od WalMarta”, izjavio je Tao. “Već dugo pratim kinesku ekonomiju, a nikad nisam čuo da se događa tako nešto.”

David Barboza; Xu Yan doprinijeo izvještaju iz Šangaja