Kada je namjesnik ove obalne poljoprivredne regije na otoku Javi prvi put službeno posjetio Kinu, razrogačio je oči. Ovo je budućnost, pomislio je: neboderi, bučne tvornice i velike autoceste.

Sada namjesnik Masfuk nastoji pokrenuti svoju indonezijsku regiju prema takvoj budućnosti: odredio je da sve škole u Lamonganu, koji ima 1,5 milijuna stanovnika, moraju poučavati mandarinski kako bi pripremile mlade za poslovanje s Kinom. U ovdašnjim učionicama djevojčice s bijelim pokrivalima za glavu i dječaci u dugim košuljama kolebljivo ponavljaju iz kineskih udžbenika i škrabaju znakove kineskog pisma na ploču. Lokalna vlast posljednje dvije godine priređuje i natjecanja iz mandarinskog jezika. “To je kao da gledate kung fu filmove”, u čudu je Masfuk kad čuje učenike kako na natjecanju govore mandarinski. Poput većine Indonežana, i on ima samo jedno ime. Ta politička odredba protivi se desetljećima protukineskih osjećaja u Indoneziji, koja ima najveću populaciju muslimana u svijetu. No stvari se mijenjaju, pa tako kineska vlada sada šalje na stotine učitelja u Indoneziju, a poslala je i onoga koji poučava u Lamonganu. Kako raste kineska gospodarska moć, tako raste i učenje mandarinskog diljem svijeta. Nagli porast u Indoneziji možda je najbolji primjer kako utjecaj Kine prelazi čak i najteže prepreke. Ovdašnji vođe u prošlosti su optuživali Kinu zbog podrške neuspjelom komunističkom prevratu iz 1965. godine, a predsjednik Suharto zabranio je poučavanje kineskog i bilo kakvog izraza kineske kulture tijekom svoje autoritativne vladavine koja je trajala od 1967. do 1998. godine. Jedan muškarac s Jave koji sada poučava kineski u Lamonganu 1997. godine morao je učiti jezik potajno, u crkvenoj skupini. Suhartove odredbe pridonijele su tenzijama između raznih indonezijskih etničkih skupina i kineskih Indonežana, koji čine manje od četiri posto stanovništva, no utjecajni su u gospodarstvu te zemlje.

U političkim prosvjedima 1998. godine zbog gospodarskih problema ubijeno je gotovo tisuću Kineza. Ta je pobuna rezultirala Suhartovom ostavkom, a ukinuta je i zabrana kineske kulture. Učenje jezika pokrenulo se u posljednjih nekoliko godina. Primjer toga je i državno sveučilište u Surabayji, drugom po veličini gradu u Indoneziji, koje od ove godine uvodi i studij mandarinskog jezika. Mnogi indonezijski studenti mandarinskog su Kinezi koji se žele iznova povezati s vlastitom kulturom. Međutim, ima i učenika tog jezika koji su pripadnici drugih etničkih skupina, poput onih u Lamonganu, koji žele profitirati od rastućih gospodarskih veza između Indonezije i Kine. Prema podacima kineskog ministarstva trgovine 2009. te dvije zemlje ostvarile su trgovinsku suradnju u vrijednosti od 28,4 milijarde dolara, a područje slobodne trgovine koje je uspostavljeno ove godine između Kine i zemalja jugoistočne Azije već je otvorilo put nevjerojatnom porastu trgovine. “Za mene je vrlo važno naučiti kineski jer sam čuo za slobodnu trgovinu između Kine i Indonezije”, izjavio je lamonganški učenik Andresya Bargiyyatul (16). “Mislim da će kineski poslovnjaci početi dolaziti u Indoneziju, a ja želim biti u mogućnosti komunicirati s njima.” Ovakav stav upravo je ono što je Kina željela ostvariti agresivnom podrškom programima širenja mandarinskog ovdje i u mnogim drugim zemljama. “Smatram da je ovo sjajna odredba”, kaže o Masfukovu činu Wang Kairui, 29godišnji izvorni govornik koji je iz Kine došao 2008. godine. “Ali pred njima još ima poteškoća. Jednostavno nemaju dovoljno učitelja. Nemaju ni dovoljno udžbenika. To su ti problemi. Sve ovisi o tome koliko su ozbiljni u svojim namjerama.”

Edward Wong