Na Trgu Majakovskoga krajem prošlog mjeseca nastala je prava zbrka kad se narod okupio oko visokog, vitkog i sijedog Teksašanina. Bila je to ljubav. Drhtava, uplakana ljubav. Rusi toliko obožavaju američkog pijanista Van Cliburna, koji je 1958. godine, na vrhuncu hladnog rata, osvojio prvo mjesto na prestižnom glazbenom natjecanju u Sovjetskome Savezu.

Taj događaj ovdje snažno odjekuje čak i pedeset tri godine kasnije. Međunarodno natjecanje P. I. Čajkovski u Rusa i danas budi jake osjećaje; tijekom ceremonije dodjele nagrada, održane 30. lipnja, nekolicina je sedamdesetogodišnjakinja burno negodovala nakon što je njihov miljenik ispao iz natjecanja u drugom krugu. Međutim, legenda o Van Cliburnu, koji se u dobi od 76 godina vratio u Rusiju i natjecanju prisustvovao kao počasni sudac, priča je za sebe. Hruščov je 1958. godine razmatrao mogućnost “mirnog suživota” s Amerikancima, a onda je na scenu stupio dvadesettrogodišnjak iz Teksasa. Harvey Lavan Cliburn Jr. sin je izvršnog direktora u jednoj naftnoj kompaniji. Poučavala ga je majka, a kasnije je glazbenu naobrazbu nastavio na Juilliardu u New Yorku. Usto, bio je i neskriveni rusofil. Na sovjetskim su radijskim postajama prenosili njegove nastupe, a uskoro je njegovo ime postalo poznato u svakom kućanstvu. U posljednjem krugu natjecanja odsvirao je Rahmanjinovljev Treći koncert za glasovir u D molu, a oduševljeni pljesak nije jenjavao. Iako su pravila branila drugi izlazak na bis, glavni sudac, pijanist Emil Gilels, sam je Cliburna ponovno izveo na pozornicu. Legenda kaže da je Gilels s velikim oprezom pristupio Hruščovu oko dolaska mladog američkog pijanista. “Je li najbolji?” Hruščev je navodno upitao, a kad mu je Gilels potvrdio da jest, Hruščov je odgovorio: “Ako je najbolji, neka osvoji prvo mjesto.” Tad je krenula pomama.

Cliburn se prisjeća Rusa koji su čekali pred njegovim hotelom i donosili mu pletene čarape i staklenke pekmeza. Rusi su, kako su u to vrijeme prenosili novinari, čestitali svima koji su nalikovali na Amerikance. Bio je to znak da leden odnos Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza kopni. “Znate, mi smo vrlo osjećajni ljudi”, kaže Rima Lebjedeva (70), gastroenterologinja koja je većinu godišnjeg odmora provela prateći ovogodišnje natjecanje. “U to vrijeme nismo imali nimalo slobode. Sve je u nama bilo sputano, a njegove su nam izvedbe pomogle da oslobodimo te osjećaje. Od tog se trenutka sve počelo mijenjati nabolje.” Prilikom ovog posjeta ljudi su se okupljali oko njega, davali mu fotografije na potpis; na trenutak je, u sumrak tog ljetnog dana, izgledalo kao da je Van Cliburn stigao onamo kamo pripada. Sličnu je stvar i sam rekao nedavno. “Većini ljudi vidite tek oklop”, rekao je, “ali Rusima lako vidite dušu”. Cliburna su u New Yorku 1958. godine dočekali kao heroja, ali nije doživio onakvo uzbuđenje s kojim su Rusi pratili svaki njegov potez. Tijekom dvadeset godina koncertne karijere svirao je Rahmanjinova i Čajkovskog, koji su ga proslavili u Moskvi, a pratio je i svaki američkoruski sastanak na vrhu. Kritičari su se uskoro njegovim imenom počeli koristiti kao primjerom talenta koji je brzo izgorio. Jedna je recenzentica povratničkog koncerta koji je održao 2003. za Seattle Times napisala da je “nastup bio vrlo depresivan”. “Na trenutke se stari Cliburn vratio”, napisala je, “ali tih trenutaka nije bilo mnogo”. No, sad u Moskvi to nije bilo važno. “Morate shvatiti da su ljudi o njema pričali na ulici, u podzemnoj, u autobusu”, kaže Ljudmila Avdjušina (73), koja je 1958. cijelu noć čekala u redu da kupi kartu za Cliburnov nastup. “Nama on nikad nije bio stranac, već jedan od nas.”

Ellen Barry