Oksitocin se opisuje kao hormon ljubavi. Ova sićušna kemikalija koju ispušta hipotalamus u majkama štakora potiče poriv da se brinu o svojim mladuncima, zbog njega su divlje voluharice monogamne i, što najviše iznenađuje, ljudi više vjeruju jedan drugome.

No, prema novim studijama, oksitocin ima svoja ograničenja. Ljubav i povjerenje koje potiče nisu usmjereni prema cijelome svijetu, već prema uskom krugu bližnjih. Oksitocin je tako hormon klana, a ne univerzalnog bratstva. Psiholozi, uključujući i Carstena K.W. De Dreua s amsterdamskog sveučilišta, zaključili su da je upravo on uzročnik etnocentrizma. Doktor De Dreu prema evolucijskim je načelima zaključio da osoba koja bezuvjetno i neupitno vjeruje drugima ne može preživjeti. Stoga moraju postojati granice u sposobnosti oksitocina da potakne povjerenje, a doktor De Dreu odlučio ih je otkriti.U izvješću objavljenom prošle godine u časopisu Science, a na temelju eksperimenata tijekom kojih su subjekti raspodjeljivali novac, sa suradnicima je dokazao da zbog povećane količine oksitocina osobe favoriziraju bližnje nauštrb osoba koje im nisu neposredno bliske. S novom skupinom eksperimenata koje je objavio u Glasilu Savezne akademije znanosti od 18. siječnja, istraživanje je proširio na stavove o etnicitetu jer je Muslimane i Nijemce koristio kao skupine nebližnjih za svoje subjekte, odnosno nizozemske studente.Odabrane su upravo ove dvije nacionalnosti zbog istraživanja iz 2005. u kojemu se pokazalo da 51 posto građana Nizozemske ima negativno mišljenje o Muslimanima, a prema nekim drugim istraživanjima Nijemce smatraju “agresivnima, umišljenima i hladnima”.Problem je bio što socijalno osjetljivi nizozemski studenti nisu željeli reći ništa pogrdno o drugim skupinama. Stoga je jednim eksperimentom De Dreu izravno istražio nesvjesni dio uma – zatražio je od subjekata da pritisnu tipku kada im pokaže par riječi. Jedna je riječ iz para imala ili pozitivne ili negativne konotacije.

Druga je bila ili uobičajeno nizozemsko ime kao što je Peter, ili ime uobičajeno u vanjskoj skupini, Markus ili Helmut za Njemce ili Ahmad ili Youssef za Muslimane. Mjerilo se koliko vremena subjektu treba da pritisne tipku. Kad su obje tipke imale jednaku emocionalnu vrijednost, subjekt je pritiskao tipku brže nego kad su emocionalne vrijednosti bile u sukobu, pa je umu trebalo više vremena da donese odluku. Subjekti koji su dobili dozu oksitocina 40 minuta prije testiranja, znatno su češće i lakše favorizirali pripadnike svoje unutarnje skupine, izvijestio je doktor De Dreu. U jednom su eksperimentu nizozemski studenti stavljeni pred moralnu dvojbu u kojoj su morali odlučiti hoće li pomoći osobi da se ukrca u pretovareni čamac za spašavanje, zbog čega će se utopiti i pet osoba koje se već u njemu nalaze ili će spasiti pet osoba koje su se našle na putu vlaka tako što će prolaznika baciti na tračnice. U eksperimentima doktora De Dreua, pet osoba koje će biti spašene nisu imale imena, ali je žrtva imala ili nizozemsko ili muslimansko ime. Oni subjekti koji su primili dozu oksitocina puno su češće birali Muhamede nego Maartense. Usprkos ograničenjima društvenog dosega oksitocina, njegov učinak kao da je postigao više time što je izazvao odjećaj odanosti skupini bližnjih nego što je pobudio mržnju prema vanjskoj skupini. Znanstvenici su otkrili i neke dokaze da potiče negativne osjećaje, ali oni nisu bili zaključni. “Oksitocin stvara predrasude unutar jedne skupine primarno jer motivira favoriziranje unutar te skupine, a ne zato što motivira porugu prema osobama koje ne pripadaju skupini”, napisali su. Doktor De Dreu namjerava istražiti i uzrokuje li oksitocin neka druga društvena ponašanja za koje evolucijski psiholozi smatraju da su se razvila u ranim skupinama ljudi. Osim odanosti vlastitoj skupini, tu su i prednosti pri preživljavanju u smislu nagrađivanja suradnje i kažnjavanja prijestupnika. Ako oksitocin potiče takva ponašanja, možda je pomogao pradavnim društvima u određivanju pravila ponašanja.I rane religije bile su uključene u utvrđivanje grupne kohezije te kažnjavanje prijestupnika. Znači li to da je oksitocin imao udjela i u društvenom aspektu religijskih iskustava?

Doktor De Dreu smatra da su učinci oksitocina vrlo općeniti te da su s vjerskim iskustvima povezani u jednakoj mjeri koliko i s nogometnim huliganima. “Kad se nađe skupina ljudi s jednakom vrijednostima, to potiče porast razine oksitocina”, objasnio je.Vojnim zapovjednicima ništa nije važnije od grupne kohezije njihovih vojnika, a čini se da je za to oksitocin idealni recept. No, doktor De Dreu tvrdi da tom izjavom idemo korak predaleko jer su njegova saznanja temeljena tek na eksperimentima provedenima u laboratoriju.“U ranim zajednicama bilo je važno otkriti je li neka osoba dugoročno predana skupini”, rekao je. “Etnocentrizam je vrlo važna ljudska osobina i nije nešto što se da promijeniti obrazovanjem. To ne znači da bi njene negativne strane trebali uzimati zdravo za gotovo.”Bruno B. Averbeck, stručnjak za umne emocionalne procese pri Državnom institutu za mentalno zdravlje u Marylandu, rekao nam je da su učinci oksitocina opisani u izvješću De Dreua zanimljivi, ali ne i nužno dominantni. Naš um odvaguje emocionalne stavove poput onih potaknutih oksitocinom u odnosu na podatke dostupne svjesnom umu. Ako u situaciji u kojoj se mora donijeti neka odluka nema kognitivnih informacija, mozak traži emocionalni savjet od svog sustava oksitocina, no u svim drugim slučajevima racionalni podaci obično odnose prevagu nad oksitocinom, objasnio je doktor Averbeck.Averbeck je dodao je da je iznenađen koliki utjecaj oksitocin ima na ljudsko ponašanje. “Doista me iznenađuje da ovaj neurotransmiter može na tako specifičan način utjecati na navedene obrasce ponašanja.”

Nicholas Wade