U svibnju su Međunarodni monetarni fond i Europska unija pomislili da su riješili europske financijske poteškoće. Grčkoj su dali zajam od 150 milijardi dolara iz fonda za spas ranjivih zemalja eurozone, u kojemu ukupno ima jedan bilijun dolara.

Uz takav sustav obrane nijedan ulagač neće se kladiti protiv europske financijske stabilnosti. No šest mjeseci poslije Grčka i dalje posrće, a irska financijska kriza dokazuje da europska monetarna brana nije bila ni uvjerljiva ni učinkovita koliko se isprva mislilo. U planu sanacije Grčke, a sada i Irske, nalazi se temeljni problem: nespremnost da se prizna kako se te teško zadužene zemlje neće oporaviti ako ne smanje golem javni dug, koji je u njihovu slučaju na dobrom putu da dosegne iznos od čak 150 posto bruto domaćeg proizvoda u sljedeće tri ili četiri godine. Ukupni irski vanjski dug, javni i privatni, deset je puta veći od njezina BDP-a. Ekonomski rast mogao bi pomoći jer bi se povećao porezni dohodak i smanjio omjer duga i BDP-a. Ali ni Grčka ni Irska ne bilježe rast. A drakonsko štedni proračuni koji su posljedica dogovora za financijski spas (Irska je obećala do 2014. smanjiti proračunski deficit sa 32 na tri posto BDP-a) samo će pogoršati situaciju. Ako im se ne dopusti restrukturiranje dugovanja, produži rok otplate ili smanji iznos glavnice, godinama će zaostajati za drugima. A bilo koja nova slična situacija, recimo ona u Portugalu, natjerat će ulagače na bijeg. Tijekom grčkog plana sanacije nije se raspravljalo o otpisu duga jer ona mnogo novca duguje bankama drugih država Europske unije. Irska duguje još i više.

Za sada nitko ne spominje restrukturiranje. Umjesto toga Europska unija i MMF vjerojatno će u irske banke uložiti dodatne milijarde. Velik je rizik zatražiti od zajmodavaca da prihvate otpis duga. To bi naudilo bilancama brojnih europskih banaka. Ulagači bi se prestrašili i privremeno zabranili drugim slabim državama pristup tržištu dionicama. Postoje načini kako ublažiti sve te rizike i istovremeno se pozabaviti problemima svih slabih zemalja odjednom. Zajmodavci u irskim bankama mogli bi u tom slučaju biti primorani zamijeniti dug za kapital, što bi smanjilo zaduženost banaka. Istodobno bi fond za spas MMF-a i Europske unije mogao uložiti dodatni kapital u banke koje ga nisu uspjele ostvariti na tržištu te zaštititi vlade dok ne vrate pristup privatnim financijama. To ne bi bilo lako, posebice ako bi se trebalo spašavati neku veću zemlju poput Španjolske. No unatoč rizicima taj je pristup možda jedini put prema dugoročnoj solventnosti navedenih zemalja kao i prema dugoročnoj stabilnosti eura.