Predstavnici tijela koje navodno upravlja svijetom, G7 plus Rusija, sastali su se u Japanu kako bi sagledali svjetsku ekonomiju. Ali, koja je svrha njihove rasprave o cijeni nafte ako nema njezina najveća svjetskog proizvođača Saudijske Arabije? Ili razgovarati o dolaru kada nema Kine, koja kontrolira velike količine američkih državnih obveznica? Ima li smisla razgovor o AIDS-u, globalnom zagrijavanju ili inflaciji bez ikakvog predstavnika zahvaćenih zemalja?

Nadalje, Vijeće sigurnosti UN-a zapovjedilo je Iranu da obustavi obogaćivanje uranija, bez nekog efekta. Međunarodni monetarni fond, spasitelj u prijašnjim financijskim krizama, postao je promatrač tijekom kreditne krize. Pregovori Svjetske trgovinske organizacije iz Dohe stagniraju. Svjetski se problemi naočigled množe, a podupiru je i brza razmjena informacija, odgovori na te krize su neučinkoviti, a jedini je način promjene vladinih tijela. Kritičari su u pravu kada kažu da bi globalna organizacija morala biti usredotočenija nego oni sami, no suradnja i rasprava također moraju postojati. Riješiti se Vijeća sigurnosti UN-a ili Svjetske banke i čekati inovaciju nečega sličnog? Naime, potreban je netko tko može upravljati 100.000 mirotvoraca te davanje zajma zemljama kojima je teško pronaći tržište kapitala. To ujedno znači priznati ekonomijama da su promijenile svijet. Gospodarstva u nastajanju sada čine više od pola svjetskog rasta. Najjača među njima moraju dobiti veće pravo glasa u međunarodnim institucijama. Mnogima je privlačna ideja smanjivanja G8 na samo velike sile kao: SAD, EU, Kinu i Japan. Ideja na koju bi teško pristali Silvio Berlusconi i Vladimir Putin. Stoga je bolje povećati to tijelo uvrštavajući ekonomije s velikom stopom razvoja, kao što su Indija, Brazil, Kina i Španjolska te omogućiti Kanadi da, unatoč svemu, ostane član. Politika Vijeća sigurnosti često se pokaže zastarjelom. Nitko neće dati Francuskoj i Britaniji trajni veto, no nitko se ne želi odreći tog prava. U međuvremenu, četiri najistaknutija kandidata su zadržana zbog regionalnih sukoba: Indija s Pakistanom, Brazil s Argentinom, Njemačka s Italijom, te Japan s Kinom. Najlogičniji plan je dati stalno članstvo, ali ne i prizivanje veta toj četvorki, a ostala dva mjesta dala bi se zemljama islama, a jedna afričkoj naciji. Od Amerike se tek očekuje da prihvati ove prijedloge, a Vijeće sigurnosti moglo bi olakšati reformu tijela UN-a. S više predstavnika, više se posla može obaviti. “Globokracija” će postati učinkovita, a i mnogo hrabriji projekti bi se mogli ostvariti. Primjer toga bile bi male vojske koje bi olakšale proračune te zauvijek izbrisale mogućnost za ponavljanje katastrofe u Darfuru. Bretton-Woodski sustav je mnogo lakši za primjenu: potrebna je samo volja zapadnih sila. Uloga Svjetske banke još je značajna budući da je potrebna briga za siromašne te pokrovitelj globalnih javnih dobara, kao što su projekti zbog klimatskih promjena. Nadalje, promijenila se uloga MMF-a, koji je prvotno nadgledao tečaj, posao koji se danas učinkovito može obavljati na nacionalnoj razini.
(Economist)