Turnejom su obišli Europu, svirali s istaknutim glazbenicima kao što je grupa Coldplay, a međunarodni mediji sve ih više hvale. No u Kini sve popularniji mongolski rock sastav Hanggai nije oduševio vlasti. Tijekom glazbenog festivala koji je Hanggai nedavno organizirao u predgrađu Pekinga, okupili su ugledne glazbenike koji, kao i sam Hanggai, etno glazbu spajaju sa suvremenim žanrovima.

No događaj je privukao i veliki broj pripadnika državne sigurnosne službe. Sve veći broj novih i neobičnih lokacija za glazbena događanja i festivale kineskim je glazbenicima koji se bave izričajima etničkih manjina omogućio značajnu financijsku sigurnost i istaknut položaj u kulturnim krugovima. Međutim, u Kini, gdje vlada čvrstom rukom upravlja popularnim medijima i kulturnim zbivanjima, manjinski glazbenici našli su se pred teškim izborom: mogu igrati na sigurno i ostati bez publike ili otići predaleko i ostati bez pozornice. Otprilike osam posto stanovnika Kine, što iznosi više od 100 milijuna ljudi, pripada jednoj od 55 manjinskih skupina koje je država priznala. Zbog višestoljetne izolacije i autonomije mnogi su se u jezičnom i kulturnom smislu udaljili od većinske etničke skupine Han. Međutim, u proteklih trideset godina zbog primamljivih mogućnosti za rad mladi su se sa sela doselili u gradove. Televizija i popularna glazba nadjačale su tradicionalne oblike zabave, a gospodarski poticaji koji su milijune Kineza dominantne skupine Han privukli prema rubnim dijelovima zemlje doveli su do brojnih etničkih trzavica. “Svi pripadnici etničkih manjina smatraju da Han Kinezi imaju nepoštenu prednost u dobivanju boljeg radnog mjesta i mogućnosti u manjinskim područjima”, kaže Dru Gladney, stručnjak za kineske manjine sa sveučilišta Pomona u Kaliforniji. Takav je ogorčen stav, kaže, utjecao i na nedavne ustanke u Tibetu i zapadnoj regiji Xinjiang, gdje su u sukobima s pobunjenim Ujgurima stradali mnogi pripadnici etničke skupine Han. Ipak, Komunistička se partija svim silama trudi prikazati posve drukčiju sliku. Država sponzorira programe “plesnih i glazbenih sastava” koji se stalno pojavljuju na televiziji te često na nastupima spaja posve nesrodne manjinske skupine kako bi naglasila etnički sklad.

Stihovi pjesama najčešće su hvala krševitom šarmu kineskih pograničnih pokrajina. Takav “status quo” pravi je izazov za one koji žele izvoditi tradicionalne pjesme onako kako su napisane. “Otprilike 80 posto mojih pjesama govore o problemima i teškom životu”, kaže Aojie a Ge, glazbenik porijeklom iz jugozapadne Kine i pripadnik manjine Yi. “Smijem li ih izvoditi? Naravno da ne smijem. Ipak nekako moram preživjeti.” Aojie je postao slavan krajem devedesetih nastupajući u pop trojcu Mountain Eagle, a slava mu je omogućila prestižan posao direktora programa umjetničkih skupina koje promiče vlada. No Aojie je svjestan ograničenja jer vlada na kraju odlučuje gdje njegove grupe smiju nastupiti i na kojem će jeziku izvoditi pjesme. “Naravno da mi smeta”, kaže Aojie. “U drugim bi se zemljama mogao pobuniti, ali ovdje ne mogu.” Međutim, neki su se etno glazbenici uspjeli izboriti za svoj put, naprimjer Shanren ili “planinski narod”, glazbeni sastav s jugozapada Kine. S obzirom na to da nisu vezani uz vladine kanale, Shanren se bave temama kakvima se Aojie ne smije baviti pa se tako u njihovu repertoaru nalazi i pjesma “Trideset godina”, koja je nastala na temelju stare narodne pjesme manjine Yi. Pjevač Qu Zihan izmijenio je stihove i prilagodio ih današnjim problemima u potrazi za poslom i ljubavlju u velikom gradu. “Iako naši stihovi odišu pobunom, nisu toliko očiti”, kaže Qu. No država ponekad reagira i kad nisu stihovi u pitanju. Nedavno održani koncert Hanggaija u Šangaju policija je prekinula nakon prve pjesme, navodno zbog prevelike buke. Članovi grupe bili su razočarani, ali su to mirno primili. “Ne moraju sve nadzirati”, rekao je kasnije pjevač Ilchi. “Ipak je to samo glazba.”

Jonathan Kaiman i Andrew Jacobs