Prije nekoliko mjeseci Adam Katz bio je samo još jedan uspješan poslovnjak s petoro djece, domom vrijednim osam milijuna dolara, obiteljskom tvrtkom koja se bavi trgovinom nekretninama i poduzećem Talon Air koje se bavi zračnim prijevozom. Danas se golemi jaz između bogatih i svih ostalih u Sjedinjenim Američkim Državama (jedan posto naspram 99 posto) našao u središtu rasprava. “Ovih dana baš i nije popularno biti u onih jedan posto, zar ne?”, zaključuje Katz.

Kao pripadnik najbogatijeg sloja, dio je kluba na spomen kojega na pamet padaju velike face koje iz raskošnih vila do Manhattana voze u limuzinama.No u stvarnosti je to puno veća i raznolikija skupina, kojoj pripadaju i oni koji su uspjeli vlastitim naporima, kao i oni koji su naslijedili bogatstvo. Nisu nakupljeni samo u New Yorku i Los Angelesu, već se nalaze i u Denveru te Dallasu. Skala bogatstva u tih jedan posto je itekako šarolika. Tu se nalaze kućanstva s godišnjim prihodima od 380 tisuća dolara, ali i milijarderi poput Warrena Buffetta i Billa Gatesa. Najbogatijih jedan posto godišnje zaradi gotovo petinu dohotka prije poreza, što je dvostruko više nego prije 30 godina. A plaćaju tek četvrtinu svih saveznih poreza, izjavljuju u Centru za poreznu politiku. Gotovo svi pripadnici jedan posto najbogatijih s kojima smo razgovarali izjavili su da bi bogati mogli i trebali snositi veći dio financijskog tereta ove zemlje.“Meni ne bi smetalo plaćati malo više poreza. Ne bi mi smetalo ulagati novac u programe pomoći siromašnima”, kaže Anthony J. Bonomo iz Manhasseta u New Yorku, republikanac i vlasnik tvrtke za osiguranje u slučaju nesavjesnog liječenja. No, dodaje, smeta mu kad ga okrivljuju za sve tegobe u kojima se država našla. “Ako svi ti ljudi imaju vremena provoditi cijele dane u parkovima, zašto onda ne traže posao? Zašto krive druge?” Za mnoge, ova podjela na 99 naspram jedan posto predstavlja umjetno razlikovanje koje zanemaruje osobine kao što su naporan rad i moralnost. “To bi trebalo biti važno”, smatra Katz, koji tvrdi da njegove tvrtke otvaraju nova radna mjesta i sudjeluju u humanitarnim akcijama.

“Ja ni kome na nanosim štetu. Zapravo pomažem mnogim ljudima.”Najveću koncentraciju najbogatijih u SAD-u nalazimo na pozlaćenom Long Islandu u New Yorku kojega je u “Velikom Gatsbyju” ovjekovječio F. Scott Fitzgerald. Područje na sjeverozapadu okruga Nassau uključuje Great Neck, Manhasset i Port Washington. Recesija kao da ga nije ni dotakla. “Naravno da ih uočavam svuda oko sebe”, rekla je onkologinja Anu Chandok (36) kad smo je upitali je li svjesna gospodarskih poteškoća. “Samo što mene osobno još nisu pogodile.” Među stanovnike ovog područja ubrajaju se Anthony Scaramucci, ulagač kojeg su ismijali jer je upitao zašto se predsjednik Obama prema Wall Streetu odnosi “kao prema vreći za boks”. Bernard L. Madoff također je živio ovdje, a brojne žrtve njegovih prijevara i dalje ovdje obitavaju. No tu su i ljudi čiji uspjeh nije imao nikakve veze s Wall Streetom.Bogataši koji žive na ovom području svoj uspjeh pripisuju talentu i napornom radu. Prema statističkim podacima, bogataši rade više od pedeset sati tjedno, dok ostali toliko ne rade. Pripadnici skupine od jedan posto koji su u braku također vjerojatno imaju dva prihoda, no najčešće muškarci zarađuju znatno više, odnosno 75 posto, u usporedbi sa 64 posto. Ali najbogatiji najčešće ne obraćaju pažnju na čimbenike prednosti prema rasi ili obiteljskoj prošlosti. Istraživanja ukazuju na to da bijelci lakše napreduju u društvu od crnaca te da je razina obrazovanja roditelja značajan pretkazatelj uspjeha. Najbogatijih jedan posto najčešće su obiteljski ljudi i dva puta je vjerojatnije da će biti oženjeni nego ostatak stanovništva. Imaju više djece, ali ne i više automobila od obitelji srednjeg i gornjeg srednjeg sloja. Za njih je obrazovanje od ključne važnosti. Golema većina najbogatijih završila je fakultet.

Međutim, brojne bogate obitelji u Nassau sebe smatraju pripadnicima srednjeg sloja te takvo razmišljanje obrazlažu činjenicom da su ovdje troškovi mnogo viši i da ovdje 380 tisuća dolara i nije tako puno. Možda vas prihod od 380 tisuća dolara svrstava u najbogatijih jedan posto u SAD-u, ali da biste bili u jedan posto najbogatijih u Stamfordu u Connecticutu, morate zarađivati 900.000 dolara, dok cijena pristupa u jedan posto u Clarksvilleu u Tennesseeju iznosi 200.000 dolara. Prema podacima Centra za poreznu politiku, prosječni prihod najbogatijih jedan posto jest 1,5 milijuna dolara, dok su super bogataši u prosjeku u 2011. zaradili 6,8 milijuna dolara. I jaz između bogatih i siromašnih također varira. Jedan posto najbogatijih na Manhattanu zarađuje najmanje 790 tisuća dolara, odnosno 12 puta više od prosječnog dohotka u ovom okrugu. U Maconu u Georgiji zarađuju 270 tisuća dolara, šest puta više od prosjeka. Konačno, liječnici su najčešća profesija u jedan posto najbogatijih – naime, jedan od pet je liječnik. No na Manhattanu su ih potisnuli financijski menadžeri i bankari. Jedan investitor priznaje da nije pošteno što on plaća porez na ulaganja po nižoj stopi nego što bi plaćao na uobičajeni dohodak od zaposlenja. Ali i dodaje da izdvajanje najbogatijih kao krivaca nije odgovor. “Ako netko plati pedeset milijuna dolara poreza, je li to pošteno ili nepošteno? Kad je porez osmišljen za deset posto stanovnika, teško je ne osjećati se njegovom metom.” Možda bi ga mogao utješiti natpis izložen tijekom prosvjeda pod nazivom “Okupirajmo Wall Street”: “Mi smo 100 posto”.

Shaila Dewan i Robert Gebeloff