Na samom početku povijesti Velikog platna, još 1890ih, platna uopće nije bilo. Naime, najranije gledanje filmova bilo je osamljeničko iskustvo. Filmove se gledalo kroz majušnu rupicu nalik na špijunku u takozvanim kinetoskopima, kabinama do struka u kojima je lampica osvjetljivala kadrove na neprekinutoj filmskoj vrpci. Iako je na špijunku bilo pričvršćeno povećalo, slike su bez obzira na to bile sićušne. S dolaskom projekcija na velikom platnu filmski prizori postali su veći od života, a pogotovo oni popraćeni sjajnim zvukom.

Doživljaj filma postao je ne samo dubinsko iskustvo, već i društveni događaj, budući da su gledatelji zajedno sjedili u mraku, zajedno se smijali, zajedno plakali. Danas je gledanje filmova opet samotnička aktivnost jer filmove gledamo u malenom formatu na prijenosnim računalima, tabletima ili još manjim zaslonima mobilnih telefona. Komfor ima svoju cijenu – dubinsko iskustvo kina se izgubilo. Najnoviji filmski naslovi dostupni su putem Applea ili Googlea, i to po vrlo povoljnim cijenama. Tako vlasnici mobitela mogu posuditi “Hugo”, film koji je ove godine dobio Oscara, po cijeni od samo 3,99 dolara i pogledati ga na zaslonu ne puno većem od formata u kojemu se gledalo filmove kroz špijunku kinetoskopa.Prilikom gledanja filma s interneta kod kuće na velikom plazma ekranu te s ozvučenjem putem skupog stereo sustava, osjetilno iskustvo neupitno nadmašuje doživljaj filma u nekoj već pomalo istrošenoj filmskoj dvorani. No filmovi koje gledamo na mobitelima neće potaknuti rad centra za osjet u mozgu. “Odlazak u kino je osjetilno iskustvo, pogotovo ako je riječ o prikazu visoke kvalitete slike i zvuka”, kaže John Belton, profesor engleske književnosti i filma na Sveučilištu Rutgers u New Jerseyju. “To je nešto sasvim drugačije od gledanja filma na iPadu.”U prvim kino dvoranama bilo je mjesta za do 5000 gledatelja, a platno je bilo široko 4,5 metra. No s dolaskom zvuka 1930ih i slika se povećala. A onda se 1950ih Hollywoodu suprotstavila televizija, pa se okrenuo posebnim objektivima za snimanje filmova namijenjenih platnima proširenima do 19,5 metara. Profesor Belton tvrdi da je to bio dio hollywoodske kampanje da “iskaže ograničenja televizije”.

Poslije je Hollywood promijenio pravac i počeo prodavati filmove televizijskim kućama premda je to podrazumijevalo rezanje kadrova ne bi li stali i na male ekrane. Najveličanstveniji pokušaj da se u potpunosti iskoriste osjetila gledatelja bila je Cinerama, predstavljena 1952. Filmovi u ovoj tehnici snimani su uz pomoć tri kamere sa širokokutnim objektivima, a projekcija se sastojala od tri velika platna spojena u raskošni zamalo polukrug od 146 stupnjeva. “To je bilo najbliže iskustvu iz prve ruke”, kaže Thomas Hauerslev, urednik web stranice In70mm. “Gledate ono što biste vidjeli da sjedite na mjestu kamere.” Dodaje kako IMAX “nije iskustvo iz prve ruke, ta tehnika samo je velika”. Svaki kadar u tehnici Cinerama je upola viši od uobičajenog, pa otkriva i više pojedinosti. Zbog toga je kinematografska iluzija “iznimno realistična”, kaže Hauerslev. Cinerama je bila poprilično skupa, pa joj je komercijalni vijek bio vrlo kratak. Upotrebljavala se samo za putopise, osim 1962., kad su u toj tehnici snimljeni filmovi “Kako je osvojen Divlji Zapad” i “Čudesni svijet braće Grimm”. Cinerama je zatim prenesena u manji format, a u konačnici se od nje odustalo.Cinerama je bila vrhunac osjetilnog iskustva kad je riječ o gledanju filmova. Jučerašnji kinetoskopi i današnji zasloni pametnih telefona njegovo su dno.

Randall Stross