Gotovo tristo godina tvornica Richard Ginori u Sesto Fiorentinu pokraj Firence proizvodila je jedinstven, ručno rađen i elegantno ukrašen porculan. Njezini su komadi ukrasili muzeje i stolove ambiciozne srednje klase. U ožujku će Palača Pitti u Firenzi izložiti Ginorijev porculan iz doba Napoleonove okupacije Toskane. No, mala je to utjeha za više od tristo radnika tvornice koji će uskoro možda ostati bez posla. Nakon višegodišnje slabe neto dobiti tvornica je u siječnju otišla u stečaj. Nedavnog su se hladnog jutra radnici okupili ispred ulaza u tvornicu, nadajući se novom vlasniku koji bi spasio tvrtku i očuvao srce gradića u blizini Firence, u kojemu je svaka obitelj na neki način povezana s tvornicom. “Postoje zakoni za spas panda”, kaže Valentina Puggelli, zaposlenica ureda za komunikacije. “Mi također želimo spasiti nešto što je jednako rijetko.” Ovdje se naveliko raspravlja o tome kako je tvrtka osnovana 1735., koja je preživjela industrijske revolucije i promjene ukusa, mogla bankrotirati.

Traže carinu na kinesku robu
Odgovori otkrivaju mnogo o propasti Richarda Ginorija, ali i o većim silama koje su uzdrmale gotovo sve male i srednje proizvođače u Italiji u trenutku povećane globalne konkurentnosti i domaće gospodarske krize. Formalne večere postupno izumiru, a s njima i tržište ručno rađenog porculana, čija je proizvodnja skupocjena i spora. Baš kao i mnoge talijanske industrijske grane slične veličine, tvrtka je morala birati između očuvanja statusa i visokokvalitetne niše na tržištu s oznakom “proizvedeno u Italiji” i obraćanja širem, jeftinijem ukusu globalnog tržišta. Odabrala je potonje i počela proizvoditi svakodnevne proizvode, pa tako i posuđe za promotivne akcije jednog lanca supermarketa, gurnuvši se u izravnu konkurenciju s običnijom keramikom. No, zbog visokih troškova rada i poreza u Italiji našla se u teškom položaju. Tu odluku danas mnogi zaposlenici krive za propast tvrtke. “Richard Ginori mora naplatiti svoju visoku kvalitetu”, smatra Giovanni Nencini, zaposlenik tvornice i glasnogovornik sindikata Cobar. “Mi smo Ferrari porculana, no strateške su odluke u posljednjih nekoliko godina umanjile kvalitetu naše robne marke.” Nije Richard Ginori jedini pokleknuo pred pritiskom. Mnoge slavne robne marke poput Wedgwooda, Spodea i Rosenthala također se jedva održavaju pod poplavom jeftinog posuđa, uglavnom iz Kine, koja je prva prije 1500 godina izmislila bijelu keramiku. Talijani danas 60 posto posuđa kupuju iz Kine, pokazuju podaci udruženja Confindustria Ceramica, koje zastupa 273 proizvođača keramike i njihovih 37.000 zaposlenika. U posljednjih nekoliko mjeseci udruženje je optužilo Kineze za smanjenje cijene robe na talijanskom tržištu ispod cijene proizvodnje, tražeći od Europske komisije da na kinesko posuđe naplati carinu i do 59 posto. Unatoč nastojanjima bivših vlasnika da potaknu rast Richarda Ginorija te dovedu vrhunske dizajnere poput Paole Navone, trenutne umjetničke direktorice, ulaganja su zakazala, a talijanska je poslovna klima tvrtku dodatno sputala. Danas radnici maštaju da će novi radnik vratiti “stari sjaj i dušu”, kaže dekoraterka Letizia Filippini.

Kupci Amerikanci i Rumunji 
Početak kraja, kako mnogi ovdje kažu, započeo je prije četrdesetak godina, kad je tvornica postala dio ulagačkog portfelja cijelog niza talijanskih tvrtki. Dioničari su u svibnju prošle godine konačno odlučili smanjiti gubitke, koji su se nagomilali na 75 milijuna dolara, i izglasali zatvaranje tvornice. U studenome su likvidatori koje je imenovao sud našli kupca, a riječ je zajedničkom ulaganju Lenoxa, američkoga proizvođača posuđa i suvenira, i Apuluma, proizvođača keramike iz Rumunjske. Te su dvije tvrtke obećale kupiti tvrtku za 13 milijuna eura, zadržati 90 posto radnika i ulagati u razvoj robne marke. U sklopu dogovora talijanska je vlada pristala privremeno otpisati neplaćeni porez u zamjenu za vlasništvo nad Muzejom Richard Ginori, koji se nalazi pokraj tvornice te sadrži proizvode vrijedne milijune eura. No, posao je propao nakon što je firentinski sud uputio na neke pravne probleme. Likvidatori do polovice svibnja moraju naći kupca koji će ponovno pokrenuti razvoj robne marke, restrukturirati proizvodni lanac i reorganizirati tvornice te pritom zaštititi radnike. Lenox i Apulum pripremaju novu zajedničku ponudu. “I dalje želimo ulagati u ovu robnu marku te očuvati tvornicu u Sesto Fiorentinu – to je sastavni dio našeg plana”, kaže William Robedee, glavni pravnik tvrtke Lenox. “Cijeli je pothvat poseban zbog talijanskog umijeća proizvodnje.”

Radnici vrhunski majstori
Grad Sesto Fiorentino ne odlučuje o sudbini tvornice, no gradonačelnik Gianni Gianassi kaže da se tvornica mora održati. “Strani kapital je dobrodošao, no glave i ruke tvornice moraju ostati u Toskani”, dodaje. U međuvremenu se radnici u strahu okupljaju ispred glavnoga ulaza te plakatima pozivaju na solidarnost i povoljno rješenje za radnike i tvornicu. Mauro Poggiali, veteran tvornice sa 35 godina radnog staža, proučava raspored za obradu zakasnjelih narudžaba iz Japana, koje su zaprimili prije zatvaranja tvornice. Procjenjuje da bi njegovoj ekipi trebalo pet dana da proizvedu 11.000 naručenih komada. “Mi smo dobri”, kaže. “Ne radimo slučajno u Ginoriju.”

Bogata povijest

Nekad zapošljavali 2000 ljudi, proizvodili i za Vatikan
Firentinski markiz Carlo Ginori tvornicu je osnovao 1735. godine nakon što je prevrnuo cijelu Toskanu u potrazi za kaolinom, bijelom glinom koja je glavni sastojak porculana. Posao je nekoć cvao, a u obitelji je ostao sve dok se tvornica 1896. godine nije spojila s milanskom Keramikom Richard i postala Richard Ginori. U to je vrijeme tvrtka proizvodila štošta, od posuđa i druge opreme za luksuzne brodove do posuđa za luskuzne hotele i Vatikan. Do tridesetih godina prošlog stoljeća imala je već 2000 radnika koji su radili prema viziji Gija Pontija, jednog od najpoznatijih talijanskih dizajnera i arhitekata.

Elisabetta Povoledo