Jednom davno postojali su muškarac i žena te njihova ljubomora. Kako bi uspješno preživjeli i reproducirali se, muškarci su bili ljubomorni zbog prijetnje da će ulagati svoje resurse u potomke koji možda nisu njihovi a žene su bile ljubomorne zbog prijetnje da se muškarac više neće brinuti o njima jer bi mogao postati emotivno privržen drugoj odabranici. Jednom davno ljubomora je štitila reproduktivni uspjeh muškaraca i materijalnu sigurnost žena no to „davno“ nije bilo samo kameno doba već je navedeno objašnjenje ljubomore ostalo prevladavajuće i u moderno doba.

Evolucijsko objašnjenje ljubomore vrlo je popularno i u objašnjenju ponašanja muškaraca pa je postalo uvjerljivo opravdanje za promiskuitetno ponašanje. “Takvi smo po prirodi” ili “To nam je urođeno” vrlo je učestala racionalizacija sigurno dobro poznata ženskom uhu. No nije ni ženski rod pošteđen stereotipa o promiskuitetnom ponašanju. Situiranost, moć ili bolji izgled, vjerojatno su aduti koji će privući žene drugom odabraniku, misle muškarci, pri čemu nije pitanje samo seksualne prijevare već one puno dublje – emocionalne. Današnja istraživanja ljubomore mogu se podijeliti na dvije struje. Jedna struje se zalaže za genetsko određenje ljubomore dok se druga bavi ljubomorom kao kulturalnim fenomenom. Evolucijskim psiholozima se zamjera metoda istraživanja pri čemu se ispitanike stavlja u situaciju prisilnog odabira pri čemu se moraju odlučiti da li im više stresa stvara seksualna ili za emotivna prijevara. Rezultati ovakvih istraživanja uvijek su pokazali spolne razlike u smjeru kako to objašnjava evolucijska teorija. No kad se ispitanike jednog bostonskog sveučilišta pitalo da razinu stresa označe na skali od sedam stupnjeva, pokazalo se da su oba spola više osjetljiva na seksualnu prijevaru. U situaciju prisilnog izbora, čini se da su se ljudi uključili u kompleksno intelektualno odlučivanje. Isto tako, istraživanja sa prisilnim izborom donose problematične međukulturalne nalaze, gdje npr. muški pripadnici kolektivističkih kultura češće biraju emocionalnu prijevaru kao više stresnu. Istraživanja ljudi koji žive u otvorenim brakovima pokazala su da se oba spola više brinu o seksualnoj prijevari nego emotivnoj. Isto tako, postoji razlika između hipotetske prijevare i realne prijevare koju su ljudi doživjeli.

Mnogi će reći začin ljubavi, no kao i sa svim začinima ako se pretjera uništit će dobro jelo. Isto tako možemo čuti da postoji “zdrava” i “bolesna” ljubomora. Pa tako svrha zdrave ljubomore ili umjereno začinjene ljubavi jest da se odnos ljubavi sačuva od prijetnji na društveno prihvatljiv način. Ljubomora se javlja u svakom odnosu ljubavi no mnogi je smatraju nepoželjnom u ljubavnom odnosu. U tom slučaju potiskuju osjećaje ljubomore. Na drugom kraju se nalaze oni koji izjednačavaju ljubomoru sa ljubavlju pa o ljubavi zaključuju na osnovi postojanja ili nepostojanja ljubomore. Kada se u odnosu našu osobe sa nejednakom razinom ljubomore, sigurno je da će jedna nad drugom provoditi određenu vrstu terora te svoje osjećaje nesigurnosti i straha od gubitka ljubavi ispoljavati prema partneru. Tu se najčešće radi o kontroliranju ponašanja, sputavanju i ograničavanju što često izaziva povlačenje partnera i sukobe što povratno može zatvoriti začarani krug i upravo biti potvrda o ponašanju pod sumnjom. Stvari će se tek zakomplicirati ako se radi o nerealnoj ili umišljenoj ljubomori koja je često u povezanosti sa određenom dozom patologije. Iako su evolucijska objašnjenja ponašanja i osjećanja muškaraca i žena iznimno prihvatljiva i popularna, u svakodnevnom životu i odnosima treba se s prosjeka spustiti na pojedinca koji je rezultat kako genetike i naslijeđa tako i kulture u kojoj je skrojen. Žene mogu biti manje osjetljive na seksualnu prijevaru ne zbog evolucije i biologije, već zato što im je usađeno uvjerenje da su muškarci takvi. Žena kojoj nije usađeno takvo uvjerenje jednako razmišlja kao i neki muškarac. Iako se čini da je sve relativno, na individualnoj razini u obzir ipak treba uzeti širu sliku i manje se osloniti na vrlo uobičajene i površne društvene stereotipe.

Autorica je magistrica psihologije i predavačica na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa