Ne tako davno europski su ekonomisti ismijavali američke kolege koji su se pitali je li mudro to europsko stupanje u monetarnu zajednicu. “Ukupno gledajući”, pisalo je u članku objavljenom u siječnju prošle godine, “euro zasad stoji bolje nego što su američki ekonomski stručnjaci predvidjeli.”

Ups! Članak je opisao stajališta euroskeptika kao: “Neće ići, loša je ideja, ne može potrajati.” Pa ipak, ideja je ostvarena, ali zasad se stvarno pokazala onoliko lošom kako su skeptici predviđali. Hoće li potrajati? To je odjedanput postalo otvoreno pitanje. Kako biste shvatili taj europski kaos i što iz njega možemo naučiti, morate čitati između redova. Trenutno su svi pogledi upereni u javni dug, zbog čega to djeluje kao jednostavna priča o nekontroliranom državnom trošenju. Međutim, to je samo djelić priče u Grčkoj, još manji u Portugalu, a potpuno nevezan uz situaciju u Španjolskoj. Činjenica je da prije tri godine nijedna od država koje su sada u krizi, ili se prema njoj kreću, nisu bile u većim financijskim problemima. Čak ni grčki proračunski deficit 2007., kao udio u BDP-u, nije bio veći od deficita SAD-a sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a Španjolska je čak ostvarila suficit. Sve su te države privlačile znatan strani kapital, ponajprije zato što su se zbog članstva u eurozoni grčke, potrugalske i španjolske obveznice smatrale sigurnom investicijom. Onda je došla svjetska financijska kriza. Kapitalna ulaganja su obustavljena, prihodi su se drastično smanjili, deficiti porasli, a članstvo u eurozoni, zbog kojeg su strana tržišta pomalo nesmotreno bila privržena današnjim zemljama u krizi, pretvorilo se u zamku. Kakva je narav te zamke?

Tijekom godina “lake love” plaće i cijene u državama zahvaćenim krizom rasle su mnogo brže nego u ostatku Europe. Sad kad više nema priljeva novca, troškovi tih država moraju se dovesti u red. No to je puno teže izvesti sada nego što je bilo u vremenu kad je svaka europska država imala svoju valutu. U to bi doba troškovi bili reducirani izmjenama deviznog tečaja. Grčka bi mogla smanjiti plaće razmjerno njemačkim plaćama tako što bi smanjila vrijednost drahme u odnosu na njemačku marku. Budući da Grčka i Njemačka danas dijele istu valutu, jedini način da Grčka smanji relativne troškove jest kombinacija njemačke inflacije i grčke deflacije. Ako znamo da Njemačka neće prihvatiti inflaciju, preostaje jedino deflacija. Problem deflacije, smanjenja plaća i cijena, jest što je to uvijek i svugdje vrlo bolan proces. Neozabilazna je dugotrajna kriza tržišta i visoka stopa nezaposlenosti. Osim toga dodatno pogoršava probleme javnog i osobnog duga jer prihodi opadaju, a teret duga ostaje. I tako nastaje kriza. Grčki financijski jadi bili bi ozbiljni, ali rješivi da su im financijska predviđanja za sljedećih nekoliko godina imalo povoljna. Ali nisu. Potkraj travnja rejting agencija Standard & Poor’s smanjila je rejting državnog duga Grčke te najavila da se vrijednost grčkog BDP-a u eurima do 2017. neće vratiti na vrijednost iz 2008. godine, što znači da za Grčku nema nade u skori izlazak iz krize. Svega toga su se euroskeptici pribojavali. Upozorili su da će ukidanje mogućnosti prilagodbe deviznog tečaja uzrokovati krize. To se i ostvarilo. Što će se dogoditi s eurom?

Donedavno je većina analitičara, uključujući i mene, smatrala da je propast eura gotovo nemoguća, uzevši u obzir da je svaka vlada koja bi čak i nagovijestila napuštanje eurozone mogla računati na masovno povlačenje depozita iz svojih banaka, što bi imalo katastrofalne posljedice. No kad su već gurnute u insolventnost, države zahvaćene krizom ionako će ostati bez bankovnih depozita, što će ih natjerati na hitne mjere poput privremenih zabrana podizanja novca u bankama. To bi otvorilo put izlasku iz monetarne zajednice. Je li euro u opasnosti? Ukratko, jest. Ako europski vođe ne krenu sa snažnim akcijama i ne pomognu Grčkoj da se spasi od najgoreg ishoda, lančana reakcija koja počinje s grčkom financijskom propašću i završi kataklizmom širih razmjera vrlo je izgledna. Što možemo iz ovoga naučiti? Borci protiv deficita žele europsku krizu prikazati kao lekciju o zlima državne pasive. Međutim, ono što kriza uistinu dokazuje jest opasnost od gušenja u oklopu financijske politike. Kada su prihvatile euro kao svoju valutu, Grčka, Portugal i Španjolska uskratile su si mogućnost da rade neke loše stvari, primjerice da tiskaju previše novca, ali i mogućnost da fleksibilno reagiraju na promjene. Kad kriza udari, vlada mora biti sposobna djelovati. Na to su graditelji eurokule zaboravili – mi ostali ne smijemo.

Paul Krugman

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com