Europski čelnici doimaju se uvjereni kako se mogu riješiti gospodarske katastrofe bez poduzimanja prave akcije. Uporno se pretvaraju da neće morati zatražiti od poreznih obveznika pomoć pri spašavanju ranjivih banaka, da će slaba gospodarstva poput onog grčkog uspjeti otplatiti dugove provođenjem stroge štednje te da će Europa nastaviti ubirati plodove monetarne unije bez zajedničke odgovornosti kakvu bi zahtijevala obuhvatnija fiskalna unija.

Nitko drugi u to nije uvjeren – ni kreditna tržišta, koja su podigla kamatne stope na državne dugove, ni Međunarodni monetarni fond, koji opetovano upozorava da velike banke nemaju dovoljno kapitala, ni Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, koja je ovoga mjeseca predvidjela negativnu stopu rasta u sljedećem tromjesečju za tri najsnažnije ekonomije eurozone, Njemačku, Francusku i Italiju.Neposrednu opasnost predstavlja mogućnost propasti neke od velikih europskih banaka. Povjerenja u njih nestaje jer imaju puno grčkih, španjolskih i talijanskih obveznica. Propast jedne od velikih banaka naškodila bi i američkom gospodarstvu, što objašnjava zašto Washington odnedavna zahtijeva od Europe da hitno osmisli strategiju oporavka i rasta. No, zasad njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i talijanski premijer Silvio Berlusconi nisu iskazali sposobnost političkog vodstva kakvo je potrebno za izradu i provedu nekog dugoročnog rješenja.Istodobno, stvarnost neprestano narušava europske političke fantazije. Naizgled zdrave bilance velikih banaka pokazuju pravo lice kad se u obzir uzmu otpisi i djelomični bankroti. Za ovakve slučajeve mora se osigurati dodatni kapital i imovina, koji će možda morati doći iz javnih sredstava. Zauzvrat će vlade morati zahtjevati udio u budućoj dobiti, kao i strožu regulaciju.

Zemljama poput Italije i Španjolske već je nemoguće financirati vlastite dugove bez hitne pomoći Europske središnje banke, no i to je samo privremeno rješenje problema. Izdavanje zajedničkih europskih obveznica čini se kao dobar korak, s obzirom da bi se zahvaljujući njima Europa u cjelini mogla zaduživati jeftinije nego njezine zasebne prezadužene članice. Najvažnije, europske vođe moraju odustati od mjera štednje, jer one samo vode dublje u recesiju, a ne prema izlazu iz nje. Moraju potaknuti potražnju u snažnijim gospodarstvima, kao što je ono njemačko, i prekinuti mjere štednje u ranjivijima. Jedan od razloga zašto Grčka uporno ne ostvaruje svoje ciljeve vezane uz deficit jest činjenica da se zbog recesije porezni prihodi smanjuju jednakom brzinom kojom vlada uspijeva srezati javnu potrošnju. Sada je i Italija, čija stopa gospodarskog rasta već deset godina zaostaje za europskom, primorana žrtvovati se na isti način.Poticanje rasta ne zahtijeva samo jednostavniju monetarnu i fiskalnu politiku, već i trajni pritisak da se provedu reforme tržišta rada, kao i privatizacija neučinkovitih državnih tvrtki. Također će biti potrebna centralizirana kordinacija fiskalnih mjera u 17 zemalja članica eurozone.Situacija je hitna. Dužnički i bankarski krah Europe ove jeseni uništio bi euro i pogurao svijet u novu recesiju.