Među najvećim snagama Europske unije je njezina sposobnost da kao uspješna demokratska zajednica država koje slično razmišljaju izvozi političku i ekonomsku stabilnost svojim susjedima.

Ta će snaga biti stavljena na kušnju ovoga četvrtka kada će EU pokrenuti svoje “Istočno partnerstvo”, inicijativu za stvaranje bližih veza sa šest bivših sovjetskih republika koje se nalaze između njezinih istočnih granica i Rusije. Istočno partnerstvo, koje su 2007. zamislile Poljska i Švedska, pokriva Armeniju, Azerbajdžan, Bjelorusiju, Gruziju, Moldaviju i Ukrajinu. To je poboljšanje Unijine suvišne “Politike europskog susjedstva”, projekta iz 2004., koji je apsurdno grupirao istočnoeuropske susjede s mjestima poput Libije, Sirije i Palestine. Ipak, Istočno partnerstvo je plovilo koje se ljulja čak i prije nego započne svoje putovanje. Ne čini se vjerojatnim da će se Aleksander Lukašenko i Vladimir Voronin, predsjednik Bjelorusije i predsjednik Moldavije, potruditi pojaviti na sastanku u Pragu. Niti će, čini se, ovotjedni sastanak biti uveličan nazočnošću svih 27 Unijinih čelika. Rusija predstavlja drugi problem. Svih šest bivših sovjetskih država bilo je pod vlašću Kremlja tijekom velikog dijela 20. stoljeća. Čim se Sovjetski Savez raspao 1991. godine, moskovski teoretičari vanjske politike prozvali su područje ruskim “bliskim inozemstvom”. U doba Vladimira Putina i Dmitrija Medvjedeva, premijera i predsjednika Rusije, preferira se koncept “privilegirane sfere utjecaja”. Drugim riječima, Rusija, kao sibirski pas čuvar, gleda na Istočno partnerstvo kao na pokušaj nekog terijera sa 27 glava da posegne za njegovim teritorijem. Treće pitanje se tiče onoga što je na ponudi za šest istočnih država. Na prvi pogled u pitanju nije novac. Prema prijedlozima, program će povećati pomoć Unije za regiju za razdoblje 2010. – 2013. s prethodno dogovorenih 250 milijuna eura na skromnih 600 milijuna. Međutim, te kritike nisu na mjestu. Kroz Međunarodni monetarni fond EU pomaže srediti hitne kredite za zemlje poput Armenije, Bjelorusije i Ukrajine kako bi preživjele globalnu financijsku krizu i recesiju. S gledišta onih koji primaju pomoć to bi, naravno, moglo osnažiti dojam da je MMF, a ne Istočno partnerstvo, mjesto na kojemu se djeluje. Mnogo više štete za ugled EU u šest država čine njezine politike o putovanjima, koje Tomas Valasek, analitičar pri “think-tanku” Centra za europsku reformu smještenom u Londonu, naziva “skupim i neopravdano kompliciranim procesom za traženje vize”. Lideri EU su na sastanku u ožujku potiho odustali od ideje putovanja bez viza. Umjesto toga odlučili su se za gotovo bezvrijednu ponudu da se pojednostave procedure za dobivanje vize.