Plakao je Andy Murray. Plakala je njegova djevojka Kim Sears. I vojvotkinja od Cambridgea pustila je suzu u kraljevskoj loži. Daily Mail piše da je 17 milijuna Britanaca pratilo “Andyjev herojski poraz” protiv Rogera Federera u finalu Wimbledona 8. srpnja, a na naslovnici je stajao naslov: “Djevojke, nemojte plakati, možemo na njega biti ponosni”.

No nisu samo djevojke plakale, već i dečki, a prvi među njima bio je Murray. Priznajem da je i mene u želucu stegnulo. Daj se saberi, čovječe, pa to je samo tenis. A zašto je uopće jadni Murray morao dati onaj grozni intervju nakon meča, ispresijecan Kiminim suzama, u kojem se ogleda sva lascivnost našeg doba? Murray je trebao pokupiti stvari, mahnuti mami, koja je napućila usnice, te otići s terena s očuvanim ponosom. Trebao se prisjetiti oholosti Vitasa Gerulaitisa nakon što je po šesnaesti put izgubio od Jimmyja Connorsa: “I neka vam to bude pouka. Vitasa Gerulaitisa nitko neće pobijediti 17 puta zaredom!” Umjesto toga, Murray je umirao od srama jedva susprežući suze. Što se više riječ “herojski” čuje ovih dana, a čuje se jako često, to više napuhana zapadnjačka društva žele plakati i žestiti se kad poražene teniske zvijezde izlijevaju dušu, a muškarac koji je suprugu prevario sa njezinom sestrom susretne pravedničku svjetinu ispred televizijskog studija. Heroji se ističu. Kreću se protiv struje. Imaju unutarnji kompas. U antiherojskom dobu ljudi uživaju osjećajući tuđu bol i sudjelujući u tuđem gnjevu: taj je dijeljeni emocionalni ispad ispušni ventil ispraznih života. Znam, prošlo je 76 godina otkako je Britanac pobijedio na Wimbledonu te 76 dana otkako je sunce zasjalo u ovom engleskom “ljetu”, a zemlja je netom proživjela još jedan dinamični sportski događaj, europsko prvenstvo u nogometu, gdje je Engleska nakratko pobudila nade da bi ih ubrzo zgromila. Iako je to možda dovoljna izlika za predolimpijsko murrayjevsko naricanje, ipak je riječ o žalosnom činu. Morali smo pretrpjeti čitav niz utješnih predviđanja da Murrayjevo vrijeme tek dolazi, da će na kraju osvojiti neko veliko natjecanje.

Ja se na to ne bih kladio. Pobjednički temperament imaš ili nemaš. Murray i dalje sliježe ramenima svaki put kad izgubi bod, i dalje se svakih nekoliko minuta mršti zbog trzaja mišića, a cijelo mu je tijelo takvo da Federeru, Nadalu ili Đokoviću jasno govori kako će se kretati. Federer je na dodjeli trofeja nosio svoj zlatni Rolex i sa samodopadnim smiješkom pratio Murrayjevu agoniju, a i sam je vrlo patronizirajućim tonom iznio predviđanja oko Murrayjeve pobjede: “Toliko mu je stalo do tenisa i ovog turnira. Osvojit će barem jedan Grand Slam.” Guardian je njegove riječi iskrivio u sljedeći naslov: “Osvajat će velike turnire, i to ne samo jedan”, kaže Federer. Ne, nije to Federer rekao. Kad se čak i oštroumni Guardian počne ponašati poput Daily Maila i plakati nad pretjeranim ispadima domoljublja, jasno je da je riječ o pravom problemu. Federer je bio staložen, pomalo okrutan. U dobi od 30 godina svojim je silovitim forhendima, elegantnom spretnošću, vještim odabirom trenutka i nemogućim kutovima udaraca izvojevao još jednu savršenu pobjedu, a da se nije ni oznojio u svojem pomno zakopčanom dresu. On je jedini čovjek na svijetu koji igrajući na Roland Garrosu ne uprlja čarape crvenom glinom. Pokojni romanopisac David Foster Wallace jednom je rekao da ga Federer podsjeća na likove iz “Matrixa”, kao da nije od krvi i mesa. Federer kaže da mu je uzor Pete Sampras – što više treba reći. Mislim da je Federer sjajno odigrao. Njegov je genijalni talent zadivljujuć. Nije zahvalio publici – štoviše, nikome nije zahvalio. Pustio je da njegova djela govore za sebe, a onda je Murrayju uputio još jedan udarac – kompliment koji to nije. Dok Velika Britanija jeca, trebalo bi se prisjetiti fraze koja se na Wimbledonu svakodnevno čuje: “Nove loptice, molim.”

Roger Cohen

Online: Pridružite se raspravi

Za raspravu o pitanjima iz ove kolumne posjetite: nytimes.com/roomfordebate

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

vrhunska prilika

Vrijedna lokacija uz Neretvu traži novog vlasnika, Grad Opuzen objavio natječaj

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe