Najbogatije zemlje svijeta izvršavaju vrlo opasan eksperiment. Ponavljaju ekonomsku politiku 1930ih, odnosno režu potrošnju i podižu porezne stope prije nego što je oporavak osiguran, te se nadaju da je suvremena situacija dovoljno drukčija i da će ti postupci rezultirati drukčijim ishodom.

Ovakvi simultani potezi znaju biti frustrirajući za potrošače, tvrtke i ulagače, napisao je John Maynard Keynes u svojoj knjizi o 1930-ima, u kojoj je iznio i svoje ključno saznanje o gospodarskim depresijama, da vlade trebaju ulagati onamo gdje privatni sektor ne ulaže, no taj uvid tada nije bio šire shvaćen. No 2008. godine izvršna vlast u većini zemalja znala je da treba agresivno reagirati. Banka saveznih rezervi i druge središnje banke poplavile su svijet jeftinim novcem. SAD, Kina, Japan i Europa, premda u manjoj mjeri, povećale su potrošnju i srezale poreze. Taj potez bio je uspješan. Do početka prošle godine, samo šest mjeseci nakon kolapsa tvrtke Lehman Brothers, gospodarstvo se počelo oporavljati. Oporavak se nastavio i ove godine, ali sada postoji mogućnost stvaranja začaranoga kruga. Viši profiti i prihodi mogli bi dovesti do veće potrošnje, što će prouzročiti još više profite i prihode. U tom slučaju vladine subvencije više ne bi bile potrebne. Međutim, paralele s događanjima iz 1937. nisu umirujuće. Od 1933. do 1937. gospodarstvo SAD-a proširilo se za 40%, čime je prešlo čak i vrhunac dosegnut 1929. godine. No čak ni taj oporavak nije bio dovoljno stabilan da bi preživio Rooseveltove rezove javne potrošnje i novi porez o socijalnom osiguranju. Godine 1938. gospodarstvo je palo za 3,4 posto, a stopa nezaposlenosti naglo porasla. Kad se uzmu u obzir ove povijesne lekcije, zašto bismo danas povukli iste poteze?

Grčka nema drugog izbora jer jednostavno nema novca. I nekoliko drugih zemalja boji se da bi se financijsko tržište moglo okrenuti protiv njih ako budu odugovlačile sa smanjenjem deficita. Španjolska je jedna od njih, a čak i Velika Britanija bi se mogla ovdje svrstati. Zatim su tu zemlje poput SAD-a, Njemačke i Kine, tri najveća svjetska gospodarstva, koje još imaju novca ili sposobnost kreditiranja za dodatni poticaj ekonomskog rasta. Ali i one se nevoljko odlučuju na rizik. Bar donedavno Kina je bila zabrinuta zbog pregrijavanja svog tržišta stambenih nekretnina. Njemačka se dugo bojala subvencija zbog uloge inflacije u političkom procvatu nacista. Europa predvođena Njemačkom bila je bojažljivija u odgovoru na nedavnu financijsku krizu, što je razlog zašto se europsko gospodarstvo danas nalazi u lošijem stanju. Konačno, ideja da bogate zemlje trebaju srezati potrošnju i podignuti porezne stope ima smisla. SAD, Europa i Japan obećali su stvari koje si ne mogu priuštiti. U idealnom svijetu zemlje bi popratile kratkoročnu potrošnju i rezanje poreza s dugoročnim rezanjem potrošnje i povećanjem poreznih stopa. No nitko se još nije domislio kako to učiniti u političkom smislu. Umjesto toga možemo se samo nadati da smo naučili dovoljno iz lekcija 1930ih.

David Leonhardt