Svi znaju da katkad kažem kako sam bio prisutan pri stvaranju “dioničarske vrijednosti”. Naravno, pretjerujem. Ali 1982. napisao sam članak o prvom velikom pokušaju preuzimanja od strane T. Boone Pickensa.

On najčešće opravdava pokret preuzimanje kojega je započeo riječima da Uprava njegove tvrtke nije dovoljno marila za vlasnike tvrtke, opće poznate kao dioničare. Njihova isplata temeljena na gotovini nije bila sukladna sa željama dioničara. On je vjerovao kako dioničari moraju izraziti svoj primat i nagnati Upravu da počne obraćati pozornost na cijenu tvrtkinih dionica. Kasnije sam doznao da su stanoviti akademici već prije utanačili teoriju koja podržava takav stav. No tada je to još uvijek bilo prilično radikalno stajalište. Dioničarska vrijednost u međuvremenu je postala mantra kulture poslovnog svijeta. Upravni odbori raznoraznih tvrtki zasipaju menadžere burzovnim mogućnostima ne bi li se one “uskladile” sa željama dioničara. Tvrtke koje ne ostvaruju željene rezultate najednom se nađu pod opsadom aktivističkih investitora. Dakle, na pojačanju aktivnost dioničara gleda se kao na dobar način da se popravi štogod to bilo što muči upravu. S vremenom je tako “maksimalizacija dioničarske vrijednosti” postala primarna zadaća tvrtke. E, sad, posljedice toga vidimo svuda oko nas. I nisu baš krasne. Prevelik broj izvršnih direktora popušta pod pritiscima da se poveća kratkoročna zarada nauštrb dugoročnog stvaranja vrijednosti. Konačno, i njihova plaća ovisi o tome. Tijekom razdoblja netom prije financijske krize, da uzmemo samo jedan ekstremni primjer, financijske institucije preuzele su prevelike rizike u želji za ostvarenjem lake i brze zarade koja bi dovela do više burzovne vrijednosti kompanija.

Međutim, sada se čini kao da nas obasjava zora jednog novog pokreta, pokreta koji za cilj ima svrgnuti hegemoniju dioničarske vrijednosti. Lynn Stout, profesorica prava na sveučilištu Cornell nedavno je napisala knjigu pod naslovom “Mit o dioničarskoj vrijednosti” (The Shareholder Value Myth), u kojoj tvrdi kako ništa u zakonskom smislu ne podržava ideju da su dioničari jedini koji imaju pravo glasa. I neki drugi akademici, kao što je Roger Martin, dekan Rotman škole za menadžment pri Sveučilištu u Torontu također su kritični prema tolikom naglašavanu dioničarske vrijednosti. Cijeli niz poslovnih ljudi izjavljuju da bi tvrtke trebale imati neki značajniji cilj od jednostavnog podizanja cijene dionica. Najnoviji događaj u tom nizu je članak pod naslovom “Čemu služe dioničari?” kojega su u časopisu Harvard Business Review objavili Jay W. Lorsch, profesor na Harvardu i Justin Fox, urednik i direktor HBR Groupa. Njihov odgovor je: “malo čemu.” Jedan od njihovih argumenata jest taj da su pozivi za pojačanom dioničarskom demokratičnošću pogrešno usmjereni. Naime, tvrde da dioničari jednostavno nisu dovoljno dobro “opremljeni” za upravljanje poslovnim svijetom. Previše su raspršeni i kratkoročno orijentirani, naročito danas, kada visoko frekventno trgovanje dominira burzama. Doista, unatoč pojačanom naglasku na dioničare u posljednjih nekoliko desetljeća, tvrtke se nisu značajno poboljšale. No prema drugom argumentu, središnja ideja koja nas je i dovela do toga da postavimo dioničare iznad svih ostalih je pogrešno postavljena. Prema vladajućoj akademskoj teoriji, dioničari su “upravitelji”, a uprava služi kao njihov “izvršitelj”. Stoga je zadaća upravitelja nadzirati izvršitelje. No Fox kaže: “Što se više prema upravi odnosite na taj način, to će se više članovi uprave početi ponašati poput plaćenika i to će se više udaljavati od stvaranja organizacije s trajnom vrijednošću.” Lorsch, pak, tvrdi kako vjeruje da “funkcija poduzeća u društvu nije samo pružanje povrata ulagačima, već i pružanje dobara i usluga, otvaranje novih radnih mjesta, plaćanje poreza i tako dalje”. Nekolicina drugih profesora s ekonomskih fakulteta i poslovnih škola s kojima sam razgovarao dijeli to mišljenje. Ipak, teško je odrediti hoće li taj novi pokret potrajati. Vrednovanje izvršnih direktora na temelju cijene dionica njihovih tvrtki vrlo je jednostavno shvatiti — i stoga je u tome uvijek počivao dio čari. Oni koji to žele promijeniti mukotrpno rade na iznalaženju novih zamisli koje bi bile isto toliko privlačne.

Joe Nocera