Vladislava Surkova često nazivaju trećim najmoćnijim političarem u Rusiji i svrstavaju ga u društvo premijera Vladimira Putina i predsjednika Dmitrija Medvedeva. Surkov je zamjenik voditelja predsjednikove administracije i “siva eminencija”, manipulator iz sjene koji izaziva divljenje i strah.

Već više od deset godina Surkov sudjeluje u oblikovanju ideološke poruke ruskog vodstva, vodeće stranke Ujedinjene Rusije, opozicijskih stranaka, pokreta mladih te, zapravo, svega što se u zemlji objavljuje ili emitira. Svoj je položaj učvrstio nakon višegodišnjih okrutnih političkih igara. U rujnu je milijarder Mikhail Prokhorov pozvao na svrgavanje Surkova s vlasti, nazvavši ga “manipulatorom” koji je osujetio stvarni razvoj demokracije. Prokhorovljev je napad izbačen iz večernjih vijesti i o tome se više nije govorilo. Danas, kad vodi dvije izborne kampanje, Surkov je Kremlju potrebniji nego ikad. “Zasad se stvarno čini nezamjenjivim”, kaže Maria Lipman, analitičarka političkih zbivanja iz Centra Carnegie u Moskvi. “Jedinstven je, a iznad njega samo je jedan čovjek”, ističe Maria Lipman. Četrdesetsedmogodišnji Surkov neobičan je izbor za čuvara sustava. Vuče čečensko porijeklo, radio je kao ravnatelj kazališta, a u javnosti je postao poznat prije dvadesetak godina kao marketinški stručnjak. U jednom je intervjuu čak izjavio da želi biti moćan poput Richarda Gerea u “Zgodnoj ženi”. Nakon dvanaest godina provedenih na vlasti Surkov i dalje ima boemske težnje. Jedan je bloger početkom godine fotografirao njegov ured, u kojem ima uokvirene fotografije Johna Lennona, Che Guevare, Baracka Obame i repera Tupaca Shakura. Surkovljev je posao nadzirati odnos izvršne vlasti i ruskog parlamenta, regionalne vlade, političkih stranki i masovnih medija. Rijetko daje intervjue i ne reagira na novinarske upite. Međutim, lani je za Vedomosti, ugledan ruski dnevni list, izjavio da je centralizacija moći u Kremlju pitanje preživljavanja.

“Ovaj sustav nije odvojen od naroda kao što neki misle”, rekao je. “Duboko je ukorijenjen u društveno tkivo. Oni koji ga žele uništiti opasni su po društvo. Održavanje političke stabilnosti od ključne je važnosti. Stabilnost ne znači stagniranje niti obustavljanje, već se radi o alatu razvoja. Modernizacija ne može nastati na temelju kaosa.” Također je izjavio da je “centralizacija na rubu kapaciteta” te da treba uvesti konkurentnost. No nema naznaka takvih pomaka jer se svaki politički projekt gasi čim postoji mogućnost da se otme kontroli. Ruski televizijski i radijski voditelj Sergej Dorenko, koji je Surkova upoznao sredinom devedesetih, kaže kako je “totalni paradoks” što on, tako kreativan i ironičan, obnaša dužnost stabilizatora vlasti. No ograničenje slobode ključno je u državi u čijoj je izgradnji i sam sudjelovao. “Surkov ima stroge kriterije”, kaže Dorenko. “Štiti granice, a unutar granica može biti i kaos. On je arhitekt i zaštitnik granica sustava, no granice se ne smiju prijeći.” Kaže da je prelazak granica doveo do obračuna s Prokhorovim, kojemu je Kremlj dopustio razvoj stranke usmjerene na razvoj poslovnog sektora, no kad je prekršio pravila koristeći se nacionalističkom retorikom, Surkovljev je zadatak bio zaustaviti ga. Taj je skandal učvrstio Surkovljev položaj jer je, prema Dorenkovim riječima, u tišini pretrpio štetu u ime svojih šefova. “Za svakog konfucijanskog dužnosnika to je dobra stvar”, kaže. “Surkov besprijekorno guta uvrede i smiješi se jer se uvijek slaže s odlukama predsjednika i premijera.” Dva tjedna kasnije Putin je Surkova nagradio odličjem za pomoć Rusiji.

Ellen Barry