Kad je Sanda Moses krenuo u posjet selu u Ugandi gdje mu živi majka, uočio je nekoga kako niz cestu nosi golemu hrpu ogrjevnog drva. Bila je to njegova dvanaestogodišnja sestra, koja se požalila na to što mora izostati iz škole kako bi 19 kilometara hodala do obližnjeg grada i natrag radi drva na kojemu njihova obitelj kuha. Milijuni Afrikanaca, naročito djevojčice, trpe istu muku.

Tridesetogodišnjeg Sangu taj je problem toliko zaokupio da je dao otkaz s mjesta računovođe u glavnome gradu Kampali te svojih 500 dolara ušteđevine uložio u razvoj dostupnog izvora jeftinog i čistog goriva za kuhanje. Osim što štedi novac i vrijeme, smanjilo bi zagađenje koje se stvara izgaranjem improviziranog goriva te zdravstvene probleme onih koji to udišu, a godišnje od tih isparavanja smrtno strada više od 1,5 milijuna Uganđana. Tri godine kasnije, tisuće Uganđana kuha na organskom gorivu koje proizvodi tvrtka koju je osnovao, Eco-Fuel Africa, a 1500 poljoprivrednika danas zarađuje više jer pomoću opreme tvrtke otpad pretvaraju u organski ugljen. Osim što poljoprivrednici na njemu uspiju zaraditi, sustav je stvorio stotine radnih mjesta u prodaji i dostavi goriva i gnojiva. Tvrtka također pomaže u usporavanju deforestacije Afrike jer je sve manje onih koji sijeku drveće radi ogrijeva. Za razliku od drugih humanitarnih inicijativa sa Zapada kojima je cilj pomoći stanovnicima zemalja u razvoju, Eco-Fuel Africa osnovan je radi koristi obitelji i rođaka osnivača. “Problem s drugim inicijativama jest u tome što ne obuhvaćaju lokalne zajednice dovoljno te što ih pokreću stranci koji ne razumiju domaće probleme”, kaže Sanga.

Američki komentator inovacija Bruce Nussbaum iznio je srž problema kad je na svojem blogu objavio članak: “Je li humanitarni dizajn novi oblik imperijalizma?” Sanga je otpočetka imao cilj razviti sustav koji bi se uklopio u postojeće metode kuhanja te nije nastojao nametnuti im promjene. Sustav počinje s poljoprivrednicima, koji prikupljaju organski otpad i pretvaraju ga u ugljen u pećima koje im daje tvrtka. Dio ugljena zadrže radi gnojenja zemlje, a ostatak prodaju tvrtki. Eco-Fuel Africa odbije im cijenu peći od utrška od prodaje ugljena. Ugljen potom lokalni distributeri pretvaraju u brikete pomoću strojeva tvrtke Eco-Fuel Africa te ih dostavljaju potrošačima na posebnim biciklima. Otprilike 110 distributera, među kojima su uglavnom žene, zapošljava mlade na prijevozu ugljena. Eco-Fuel Africa distributere potiče na prodaju briketa u manjim količinama kako bi siromašnima bili povoljniji. Sustav je naišao na brojne prepreke, a najveća je bila prikupljanje kapitala u ranoj fazi razvoja jer je ulagača u Africi malo. Sanga je morao prodati većinu imovine. Tvrtka Eco-Fuel Africa prve je proizvode predstavila u studenome 2010., manje od dvije godine nakon što je Sanga ugledao sestru kako nosi naramak drva. Cilj mu je do sljedeće godine otvoriti dvjestotinjak mikrofranšiza. Što tvrtka Eco-Fuel Africa bude ostvarivala veći uspjeh, više će novca stvarati za Sangine nove projekte – dio zarade uložit će i u sadnju drveća.

Alice Rawsthorn