Pariz – Kad se režimi u stilu Velikog brata raspadnu, katkad za sobom ostave nehotičan papirnati trag i put prema mračnoj praksi ugnjetavanja. Na primjer, nakon pada Berlinskog zida 1989. godine mnogi su Nijemci iz dosjea koji su o njima vođeni doznali da su ih djeca ili supružnici špijunirali za tajnu policiju Stasi.

Rumunjski ekonomist Doru Pavalović doznao je da je čovjek kojeg je smatrao prijateljem, inače pjevač popularan u njegovu rodnom gradu, bio doušnik strašne Securitatee, pod tajnim imenom Trubadur. Takva otkrivenja teško bi bila moguća da represivni režimi nisu bili opsjednuti skupljanjem poda-taka o svojim građanima – ugriz izdaje, stisak kontrole. Isto se dogodilo Nobelovcu ro-đenom u Južnoafričkoj Republici J. M. Coetzeeu, kao što se nedavno moglo čuti na Američkom sve-učilištu u Parizu dok je o svojim iskustvima govorio studentima, profesorima i barem jednoj ame-ričkoj ikoni, pjesniku Lawrenceu Ferlinghettiju (91), koji se slučaj-no našao u Parizu. “Do moje pedesete godine moje su knjige sunarodnjaci mogli čitati samo ako ih je odobrio odbor cenzora”, rekao je Coetzee (70) slušateljima. No 2008. godine jedan mu je akademik pokazao dosjee koji je iščeprkao, a koji je bio vezan uz tri Coetzeeova djela napisana sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Tih je godina zemljom vladao aparthejd koji je određivao gdje ljudi mogu živjeti i raditi, gdje se mogu roditi i pokopati, kako smi-ju putovati i koga smiju voljeti: Zakon o nemoralnosti miješanje rasa smatrao je zločinom. Među-tim, jedan je dosje o Coetzeeovu djelu “U srcu zemlje” (1977.) ne-kako zaobišao te pseudomoralne restrikcije te u njemu stoji da će, “iako se opisuje međurasni seks”, knjigu “citati i u njoj uživati isključivo intelektualci”. U djelu “Čekajući barbare” (1980.), kako zaključuje cenzor, 22 primjera u tekstu nisu poželjna, no seksualni sadržaj romana “ne izaziva požudu”.

A “Život i doba Michaela K.” (1983.), kako smatra treći cenzor, “sadrži po-grdne aluzije i komentare na sta-nje u državi te na policiju i meto-de kojima se koriste u obavljanju svojih dužnosti”. U svakom pojedinom slučaju cenzori nisu zabranili objavu romana. Donekle je ovdje bilo riječi o dvosmislenom nadzoru koji je opisan u njemačkom filmu “Život drugih”, u kojem agent koji prisluškuje počinje suosjećati sa žrtvama koje uhodi. Ti su južnoafrički cenzori bili akademici koje Coetzee zamišlja kako slušaju Mozarta dok u svome domu čitaju Austenicu i Tro-llopea i za sebe misle “da rade nešto dobro”. Jedna tajna čitateljica, prepri-čava Coetzee, pozvala ga je na čaj te su “dugo raspravljali” o književnosti. “Nisam imao pojma da je ona jedna od mojih cenzora.” U to je vrijeme Coetzee bio sveučilišni profesor engleske književnosti u Cape Townu. “Intelektualna zajednica nije bila velika”, kaže. “Činjenica je da sam svakodnevno bio u kontaktu s ljudima koji su potajno odluči-vali o tome hoću li smjeti objaviti knjigu i hoće li se moja djela čitati u Južnoafričkoj Republici.” Južnoafrička Republika, da-kako, puno je više od lopova i “murjaka”, dobrog i lošeg, crnog i bijelog. Vladari aparthejda žarko su željeli biti duhovno povezani s udaljenim zapadnjačkim društvom, a ne s kontinentom koji su smatrali okrutnim i barbarskim. Ako je cenzor odredio da će djelo čitati samo “intelektualci”, vodili su se pretpostavkom da takvi ljudi ne bi rušili državni sustav. Tajni čitatelji, kaže Coetzee, sebe su smatrali “neopjevanim herojima”. “Cenzori koji su čitali moje knjige sebe su također smatrali ču-varima Republike Književnosti”, rekao je Coetzee slušateljima. “U svojim su očima oni bili na mojoj strani.”

Alan Cowell