Nedavno sam pogledao film “Invictus”, u kojem Nelson Mandela tijekom svojega prvog predsjedničkog mandata nadahnjuje Springbokse, južnoafričku ragbijašku reprezentaciju, za pobjedu na Svjetskom prvenstvu u ragbiju 1995. godine te time potakne oporavak zemlje koju je podijelio aparthejd.

Springboksi, momčad uglavnom sastavljena od bijelaca, bili su simbol bjelačke dominacije, a crnci su redovito navijali protiv njih. Kad je Južnoafrički sportski odbor, koji su nakon raspada aparthejda činili uglavnom crnci, htjeli promijeniti ime i boje momčadi, predsjednik Mandela ih je spriječio. Objasnio je da bijelcima neće biti ugodno živjeti u državi kojom upravljaju crnci ako se iskorijene simboli koje iznimno štuju. “Takav način razmišljanja je sebičan”, kaže Mandela u filmu u kojem ga glumi Morgan Freeman. “I ne služi naciji.” Govoreći o bijelcima u Južnoafričkoj Republici, izjavio je: “Moramo ih iznenaditi suzdrljivošću i velikodušnošću.” Jako mi sve sviđa ta rečenica. “Moramo ih iznenaditi.” Gledao sam film u avionu i zapisao tu rečenicu na papirnati ubrus jer je u njoj sročeno ono što nedostaje u današnjem svijetu – vođe koji nas iznenađuju time što nadilaze svoju povijest, glasače, javno mnijenje, okolnosti i koji čine pravu stvar za svoju državu. Pokušao sam se prisjetiti kad me posljednji put neki važni državnik ugodno iznenadio pozitivnim i hrabrim činom koji nije bio u skladu s voljom njegove države ili stranke. Uspio sam se sjetiti pokojeg: Yitzhak Rabin me iznenadio potpisivanjem mirovnog sporazuma u Oslu. Anwar Sadat odlaskom u Jeruzalem. I, dakako, Mandela načinom na koji je vodio Južnoafričku Republiku. No to su rijetke iznimke. Pogledajte samo današnji Irak. Pet mjeseci nakon što su provedeni prvi pravi opsežni izbori u kojima su glasovale sve veće zajednice tamošnja se politička elita i dalje ne uspijeva izdignuti nad šijitskim i sunitskim identitetom i pružiti ruku suprotnoj strani kako bi stvorili ujedinjenu državnu vlast koja bi Irak odvela u budućnost. Istina je da demokraciji treba dosta vremena da se razvije, naročito u državi u kojoj je ubojica i diktator 30 godina prolijevao krv. No ipak do današnjeg su nas dana irački vođe uspjeli samo neugodno iznenaditi. Hoće li nas ikad iznenaditi nečim pozitivnim? Treba li nam biti stalo sada kad se povlačimo? Treba, jer su u pozadini napada 11. rujna sukobi unutar muslimanskih krugova u koje je Amerika, kao saveznik jedne od frakcija, uvučena protiv svoje volje. Postoje barem tri rata koja bjesne unutar muslimanskih krugova. Jedan se vodi između sunitskih krajnjih desničara i sunitskih ultradesničara u Saudijskoj Arabiji. Takav je bio sukob Osame bin Ladena i saudijske kraljevske obitelji.

To je rat koji vode oni što misle da žene ne bi smjele voziti protiv onih što misle da uopće ne bi smjele izlaziti iz kuće. Bin Laden nas je napao jer podupiremo njegove protivnike iz Saudijske Arabije – a podupiremo ih jer želimo njihovu naftu. U Iraku se vodi čisti rat sunita i šijita, a u Pakistanu se fundamentalistički suniti bore protiv svih: šijita, ahmedija i sufija. Primijetit ćete da u svakom od tih ratova ne prođe nijedan tjedan da jedna muslimanska frakcija ne digne u zrak džamiju one druge ili okupljanja nevinih žrtava, kao što je bombardiranje u Bagdadu 17. kolovoza ubilo 61 osobu na okupljanju u povodu početka ramazana. Ukratko: ključni sukob u islamu nije sukob između zajednica nego unutar zajednice, i svakako ne sukob između Amerikanaca i muslimana. To je sukob unutar njihovih krugova i proširen je svugdje u svijetu. Razlog zašto je rat u Iraku bio i ostat će važan jest činjenica da je to bila prva prilika u kojoj su arapski suniti i šijiti mogli učiniti što nikad u modernoj povijesti nisu: iznenaditi nas i bez zadrške sastaviti vlastiti društveni ugovor koji određuje pravila suživota i podjele moći i resursa. Kad bi u tome uspjeli u srcu arapskog svijeta i olakšali napetosti unutar islamske zajednice, to bi bio važan i velik primjer drugima. To bi značilo da bilo koja arapska zemlja može postati demokratska i da im nije potrebna čelična ruka da ih drži na okupu. No to će biti nemoguće ako se ne pojave Mandele među iračkim sunitima i šijitima koji bi dopustili da budućnost pokopa prošla vremena. Kao što je jedan od Mandelinih tjelohranitelja pitao u filmu: “Kako možete 30 godina provesti u malenoj ćeliji i izaći iz zatvora sa željom da oprostite onima koji su vas onamo strpali?” To može samo poseban vođa. Iz istoga je razloga gradnja džamije i društvenog centra u blizini ruševina nakon napada 11. rujna sporedna stvar. Ono što je uistinu bitno “nije pitanje mogu li različite muslimanske sekte živjeti u skladnoj zajednici s Amerikancima, nego mogu li živjeti skladno jedne s drugima”, kaže Stephen Cohen, stručnjak za međuvjerska pitanja. I stvarno je tako: problem nije u onim muslimanima koji grade džamije po Americi, nego u onima koji na Bliskom istoku dižu džamije u zrak. Rješenje problema nije u međuvjerskom dijalogu u SAD-u, već u unutarvjerskom dijalogu, tako bolno odsutnom u muslimanskom svijetu. Rast naših snaga u Iraku neće uroditi plodom dok god ne postoji političke volje Arapa i muslimana da premoste jaz unutar zajednice. Bilo bi sjajno kad bi predsjednik Obama iznenadio sve nas i izjavio takvo nešto u Kairu ili Bagdadu.

Thomas L. Friedman