Kretali su se pod neumoljivim suncem i doimali kao da su se stopili s pustinjom, a njihova se otrcana odjeća jedva držala za šavove.

Ovi klonuli Bušmani, četiri muškarca, tri žene i dijete, bližili su se kraju dvodnevnog hoda do izvora vode. Vođa puta bio je Gana Taoxaga. Taj je žilavi starac jedan od rijetkih koji se odupro planovima vlade da njegov narod iseli iz bocvanskog rezervata za divljač u kojem oduvijek živi. Taoxaga je bio žedan i ljut što mora tako daleko hodati. U blizini se nalazila bušotina s vodom, no vlada ju je zapečatila. “Vlada tvrdi da štetimo životinjama, ali ja sam ovdje rođen baš kao i životinje i živjeli smo u skladu”, kaže. “Nekoć sam bio slobodan čovjek.” Od osamdesetih godina prošlog stoljeća država Bocvana, koja ima dva milijuna stanovnika, lijepim je i ružnim načinima nastojala prisiliti Bušmane da napuste rezervat za divljač u kojem narod živi već nekoliko tisućljeća. Dokidanje zaliha vode bila je samo jedna taktika. Danas tek nekoliko stotina Bušmana živi u rezervatu, a nekolicina, kao što je Taoxaga, uspijeva preživjeti zahvaljujući znanju koje su im prenijeli preci te vodu crpe ih korjenitih biljaka. Većina Bušmana preseljena je u grozne naseobine na rubu rezervata gdje provode vrijeme čekajući u redu za vodu, sjedeći na klupama u klinici, čekajući da se nešto dogodi i da se krčme otvore kako bi probleme utopili u pivu od sijerka. “Da se barem nekim čudom mogu vratiti u prošlost, tamo bih otišao”, kaže Pihelo Phetlhadipuo, stariji Bušman koji sada živi u naselju Kaudwane. “Nekoć sam bio slobodan čovjek, a danas više nisam.” U južnoj Africi živi oko 100.000 Bušmana ili Sana. Polovica živi u Bocvani, a 3000 njih koji oduvijek žive u ovom zelenom dijelu pustinje pripadnici su podskupina Gwi i Gana.

Civilizacija ih gotovo nije dotakla.“Mit o posljednjem Bušmanu” koji živi više od stotinu godina potpuno je netočan, kaže Jeffress Ramsay, povjesničar i glasnogovornik vlade. “Mitovi koji kruže izvana ne pomažu nama koji smo upućeni u rješavanju problema.” Rezervat za divljač u središnjem dijelu pustinje Kalahari osnovala je britanska kolonijalna vlast 1961. godine. Namjera je bila zaštititi životinjski svijet, ali i sposobnost preživljavanja tamošnjih stanovnika. No nakon što se Bocvana osamostalila 1966. godine, vlada je počela isticati stav da su Bušmani siromašna manjina koja živi na krševitom terenu te da im je zbog toga teško pružiti pomoć. Bušmani su bili pragmatični. Kad više nisu morali naporno tragati za vodom, počeli su držati koze i kokoši te na pješčanoj zemlji krenuli uzgajati vrtove. Vlada je sagradila pokretnu bolnicu, omogućila temeljne zalihe hrane i osnovala školu. Poslije su te aktivnosti postale najčešći argumenti za preseljenje Bušmana. “Napustili su tradicionalni životni stil skupljača i lovaca” te počeli loviti pomoću pušaka i konja, kako stoji u pisanom vladinom izvješću. Osim toga, tvrde vladini dužnosnici, Bocvana se želi razviti u modernu državu. Nakon otkrića rudnika dijamanata postala je jedna od najbogatijih afričkih država. Nije bilo pošteno, kažu pripadnici vlasti, da puste Bušmane da pate u teškim i nerazvijenim uvjetima. Do 2002. godine zemlju svojih predaka napustili su gotovo svi Bušmani jer je mnoge privukla mala naknada u novcu i stoki, dok drugi tvrde da su ih prisilili da odu.

Jedna skupina Bušmana tužila je državu 2002. godine i tražila da im se omogući povratak u rezervat.Vrhovni je sud odlučio da se smiju vratiti kući, ali da država Bocvana nije obvezna omogućiti im temeljna sredstva za život. Vlada se pak uzbunila zbog primjedbi koje joj upućuju strane udruge koje se nepozvane upleću u njezine poslove, naročito Survival International, britanska organizacija za zaštitu ljudskih prava, koja tvrdi da je vlada Bušmane otjerala s njihove zemlje kao bi pojačala iskopavanje u rudnicima dijamanata i proširila turističku ponudu. Kopanje u rudnicima dijamanata u rezervatu već je započelo iako nijedan rudnik ne radi. Ondje se nalazi mali uređeni turistički kamp s bazenom i deset uređenih šatora za boravak. U prisilnim naseobinama “jedinstvena” kultura Bušmana miješa se s kulturom izbjeglištva. Osiromašeni rijetko kad love ili skupljaju, već čekaju mjesečnu pošiljku kukuruznog brašna, graha, sijerka, šećera, čaja i jestivog ulja. Ljudi su bijesni jer su ovisni i zato što se ne mogu nadati boljemu.“Ostavili su nas ovdje, a kad se pokušamo vratiti, zaustave nas na ulazu u rezervat”, žali se Moscow Galatshipe, četrdesettrogodišnjak koji boravi u Kaudwaneu. “Nema posla. Svi ćemo završiti u zatvoru zbog krađe koza.”

Barry Bearak