Prosvjedi zbog cijena goriva koje su 27. svibnja održali vozači kamiona blokirajući glavne prometnice u London za Gordona Browna i njegovu vladu prizvali su nepoželjna sjećanja. Jedina prigoda kada su laburisti upali u ozbiljnu nevolju u svom prvom mandatu zbila se u rujnu 2000. godine kada su razljućeni vozači kamiona blokirali rafinerije i tako paralizirali zemlju.

Kao i 2000., vozači kamiona otišli su ministru financija kako bi ublažio udarac rastućih cijena snižavanjem visokih poreza na dizelska goriva. Unatoč obećanju da se neće upetljati u prosvjede, Brown je u studenom 2000. učinio upravo to kada je objavio smanjenje poreza na najčešće korištena goriva. Alistar Darling, njegov nasljednik na mjestu šefa financija od lipnja 2007., sada se suočava s pritiskom da odbaci povećanje poreza na benzin i dizel, koje bi trebalo stupiti na snagu u listopadu. Povećanje povećanje poreza na mnoga vozila u odnosu na količinu ugljičnog dioksida kojega ispuštaju, planirano za sljedeću godinu, također bi moglo završiti odbacivanjem. Unatoč tim uznemirujućim slučajevima, rizik od ponavljanja do sada je izgledao prilično daleko. Nedavni događaji povećali su bojazan. Između početka 2004. i proljeća 2006. stvarna cijena nafte se udvostručila. To je bio veliki šok kojeg nitko nije predviđao. Ipak, ekonomija ga je apsorbirala bez pretjerane štete. Rast proizvodnje u 2005. je usporio, no GDP se i dalje širio stopom od dva posto te u 2006. i 2007. godini rastao godišnjom stopom od tri posto. Postoji nekoliko razloga zašto se ekonomija bolje nosila s naftnim šokom od 2004. do 2006. godine. Kao prvo, rast cijena nafte u tom je razdoblju bio manji i postepeniji nego za vrijeme spektakularnog rasta sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nadalje, rast je uglavnom bio potaknut rastom potražnje u Kini i drugim ekonomijama u razvoju, prije nego poremećajem opskrbe. Ekonomija je u svakom slučaju postala manje ranjiva na razne naftne šokove budući da je manje ovisna o nafti nego što je to bila u prošlosti, koristeći upola manje nafte po jedinici GDP-a nego što je to bio slučaj u sedamdesetima, zaključuje Nacionalni institut za ekonomska i društvena istraživanja. Britanija također profitira i time što je naftni proizvođač. Iako je oštar pad proizvodnje nafte u Sjevernom moru 2005. ponovo preokrenuo zemlju u uvoznika (od 1980. Britanija je bila izvoznik), bolje je pozicionirana nego sredinom sedamdesetih. Još uglavnom neovisna o stranoj nafti, Britanija nije morala prenijeti velike količine prihoda stranim proizvođačima nafte, kao što su prisiljene raditi zemlje uvoznice. Ono što je najvažnije, tržište rada danas je mnogo fleksibilnije nego što je bilo u sedamdesetima, kada su visoke cijene nafte potaknule štetne posljedice po plaće. Najozbiljniji problem leži u tome što je inflatorni pritisak vezan uz rast cijena nafte danas mnogo veći nego što je bio početkom desetljeća. Mervyn King, guverner Britanske središnje banke, u lipnju bi morao objasniti zašto je rast potrošačkih cijena za više od jedan posto veći od ciljane stope od dva posto.
(Economist)