Bez obzira što vas učili u školi, nisu svi izbori jednaki. Nekada vlada uopće nije u opasnosti da izgubi vlast; ponekad nitko neće primjetiti da je otišla.

Opći izbori u Velikoj Britaniji zakazani za 6. svibanj nisu niti jedni od tih. Oni su važni ne samo zbog toga što će stranka koja je na vlasti posljednjih 13 godina najvjerojatnije ostati na vlasti. Oni su bitni i na domaćoj razini jer je Britanija, nakon 15 godina sigurnog rasta, snažno pogođena okrutnom recesijom i previranjima u financijskom svijetu u kojemu je nekada dominirala. Njene javne financije u velikom su neredu, a njen proračunski deficit je najviši od rata i iznosi 11,8 posto bruto domaćeg proizvoda. Britanija je također izgubila i svoj politički položaj. Novi laburistički model, koji je ciljao na socijalnu pravdu koja bi se financirala iz više-manje tržišnog kapitalizma, ostala je bez vjetra u leđa otprilike u isto vrijeme kada je nestalo i novca. Država je rasla, osobne slobode su se smanjivale, a nikome nije bilo jasno da je ljudima zbog toga bolje. Izbori su bitni i van Britanije. Britanija je najpouzdaniji zagovornik slobodnog tržišta, unutar i van EU. Bila je spremna raditi u ime drugih, ne samo u Sijera Leoneu, Iraku ili Afganistanu, već i biti predvodnica u davanju pomoći najsiromašnijim državama svijeta. Kada se stanje banaka diljem svijeta pogoršalo, Britanija je prva odgovorila na krizu i postala važan dio svjetske regulacije tržišta. Neki misle kako će biti isto bez obzira tko odnese pobjedu. Primjerice, slobodna trgovina i otvoreno tržište su upisani u DNK britanske nacije. No netki se s time ne slažu. Teško je imati utjecaj u Europi ako ondje nemate saveznike, a s manje novca kod kuće neki će ga biti skloniji više trošiti diljem svijeta od drugih. Sve ovo vodi prema dubokom razmišljanju i radikalizmu. No 2010. se ne čini kao 1979., kada su konzervativci pod vodstvom Margaret Tatcher došli na vlast i udarili na sindikate i privatiziranu državnu industriju. Ovo nije ni 1997. kada su se novi laburisti Tonyja Blaira riješili socijalizma i prgrlili Treći put. Ovoga su puta laburisti pod vodstvom Gordona Browna, konzervativci Davida Camerona te liberalni demokrati pod vodstvom Nicka Clegga toliko zauzeti okrivljavanjem jedni drugih zbog onoga što je pošlo po krivu da nema baš puno razgovora o onome što se treba ispraviti kako bi postalo bolje. Izbornoj kampanji nedostaje bilo kakva jasna vizija što bi Britanija trebala biti kada se osovi na noge. Odnosno, hoće li biti zemlja koja živi u skladu sa svojim pravilima, koja učinkovito čini ono što bi trebala činiti, zaustavlja poticanje neuspjeha te obrazuje svoje mlade da zadrže ozbiljne poslove u ekonomiji u kojoj se ne guši tržišta kapitala, komplicira porezni zakon i gomilaju regulative.