Postoji li neki dobar način nošenja s brzo rastućom inflacijom cijena robe ili samo manja zla? Vlade diljem svijeta pokušavale su se nositi s visokim troškovima hrane i goriva “pojasima za spašavanje” različitih strategija.

Niti jedna od njih ne nudi savršeno rješenje za problem, ali neka od rješenja su manje štetna za ekonomiju od drugih. Jedno od najpametnijih rješenja moglo bi biti najjednostavnije: novčana potpora za siromašne obitelji.U zemljama toliko različitima kao što su Malezija, Pakistan i Haiti, potrošači su primili obilne subvencije od vlade kako bi se pripomoglo njihovoj kupnji osnovne hrane i goriva. Te subvencije imale su svrhu izoliranja potrošača od neposrednih posljedica visokih cijena, ali mogu imati neke prilično nepoželjne posljedice. Za početak, subvencije snižavaju cijene s kojima se potrošači supčavaju na benzinskim pumpama ili u redovima za blagajne. To znači da njihova potražnja može ostati visoka čak i kada su stvarne globalne cijene robe iznimno visoke. Kao što je Azijska banka za razvoj objavila u svojim predviđanjima za 2008., “umjetna zauzdavanja cijena i inflacije danas, koja slabe poticaje tržišta, vjerojatno će samo dovesti do viših cijena u budućnosti”. Drugim riječima, vjetar je i dalje u jedrima globalne inflacije, a potrošači imaju manje razloga tražiti alternative za najskuplje proizvode. Dodatno, subvencije koriste sredstva od poreza, koji dolaze uglavnom od bogatijih stanovnika, kako bi subvencionirali potrošnju opće populacije. Ako je ideja pomoći siromašnijim obiteljima da se nose s nižim cijenama, tada je neobično preusmjeriti veliku količinu vladinog novca u korist bogatijih ljudi također. Za to postoji razlog, koji dotiče bit problema: teško je praviti razliku između siromašnih i nesiromašnih potrošača na svakoj benzinskoj stanici ili tržnici hrane u zemlji u razvoju, a još je teže osigurati da siromašni potrošači koji imaju pravo na subvencije uvijek kupuju samo za sebe. Mnoge su vlade, uključujuči sve gore nabrojane, prekinule subvencije kao odgovor na visoke cijene robe. Međutim, to su napravile prvenstveno zbog golemih izdataka koje su subvencije zahtijevale od njihovih godišnjih budžeta, a ne zbog briga o ekonomskim nuspojavama. Druga uobičajena mjera bila je zabranjivanje, oporezivanje ili ograničavanje izvoza najosjetljivije robe. Kambodža, Egipat, Indija, Indonezija i Vijetnam sve ove godine ograničile su izvoz riže. Ideja je zagarantirati ponudu na domaćem tržištu, gdje se potrošači možda ne bi mogli natjecati s inozemnim kupcima. Ako izvoznici ne mogu postići svjetsku cijenu za svoju rižu, ide logika, tada će se zadovoljiti nižim cijenama kod kuće. Problem je da mnogi proizvođači mogu ovisiti o kombinaciji snižavanja troškova većom proizvodnjom i pristupu svjetskim tržištima kako bi preživjeli. Na primjer, uzmimo da ste poljoprivrednik koji uzgaja rižu i obično izvozite 500 tona riže, a lokalno prodajete 100 tona. To možete napraviti jer ste prvih 500 tona prodali po svjetskoj cijeni kako biste pokrili većinu svojih troškova proizvodnje.
(International Herald Tribune)