Gcobani Mndini, sramežljivi i štrkljasti sedamnaestogodišnjak, kaže da je postao gangster prije srednje škole. “Priključio sam se bandi jer sam želio osjetiti da negdje pripadam”, kaže Mndini.

Odonda je shvatio da se može uklopiti ondje gdje se najmanje nadao ? u privatnoj srednjoj školi koja nudi novi pristup obrazovanju tinejdžera iz južnoafričkih crnačkih općina. Gcobani je napustio bandu i otkrio talent za znanost te će se pokušati upisati na neko od najboljih sveučilišta u državi. S obzirom da su mnoge državne škole u Južnoafričkoj Republici iznevjerile generaciju djece nakon raspada apartheida iz siromašnih općina i ruralnih krajeva, danas nova generacija pedagoga, učitelja, filantropa i očajnih roditelja sve više traži drugi put. Desetljećima su banke i zaklade sponzorirale istaknute učenike iz siromašnih općina i omogućile im pohađanje elitnih, uglavnom bjelačkih škola. Međutim, nove privatne škole služe siromašnoj djeci iz radničkih crnačkih obitelji i počinju konkurirati dominantnom sustavu državnih škola, a možda na njih budu i utjecale novorazvijenim modelima obrazovanja. Tri škole okupljene pod imenom Leap predstavljaju jedan od novih pristupa obrazovanju, a čini se da s uspjehom obrazuju 500 tinejdžera iz crnačkih općina Cape Towna i Johannesburga. Tijekom radnih dana nastava je produljena te traje od 8.15 do 17.15 sati, a održava se i subotom prijepodne. Posebna se pozornost posvećuje nastavi matematike, znanstvenih predmeta i engleskog jezika. Maturanti koji se pripremaju na prijamne ispite na fakultetima koji bi im mogli promijeniti život pripremaju se do 20 sati tri puta tjedno. Međutim, u školama se usađuje znatno više od snažne radne etike. Svakog dana učenici imaju sat životne orijentacije tijekom kojeg razgovaraju o osobnim problemima koji se mogu ispriječiti u obrazovanju ? o poočimu koji očekuje da djevojka mora čistiti, a ne pisati zadaću, o učeniku koji pokušava učiti u kolibici u kojoj njegova obitelj živi i vodi krčmu.

Nakon što je godinu dana poricao da se priključio bandi, Gcobani kaže da je tek na satovima životne orijentacije počeo shvaćati koje su posljedice njegovih postupaka. “Ponekad bi mu se čitav razred usprotivio”, kaže njegova kolegica Lucinda Plaatjie.Kombinacija akademske strogoće i iskrenog izražavanja osjećaja se isplatila. Učenici škola Leap premašili su državni prosjek rezultata prijamnih ispita. Devet od deset učenika Leapa položilo je prijamne ispite u proteklih pet godina. Na državnoj razini zabilježen je pad rezultata u posljednjih šest godina jer je samo 6 od 10 učenika položilo prijamni ispit. Stručnjaci tvrde da su državne škole iznevjerile previše siromašne djece iz crnačkih četvrti. Škole Leap ideja su Johna Gilmoura, trenera i pedagoga koji je napustio funkciju ravnatelja uglavnom bjelačke srednje škole kako bi ih zasnovao. Dok je tijekom devedesetih radio kao ravnatelj bjelačke državne srednje škole u predgrađu Pinelandsa, započeo je intenzivni program mentorstva za djecu iz obližnje općine Langa. Međutim, nakon deset godina rada rezultati na području matematike i znanstvenih predmeta nisu se gotovo niti pomakli s mjesta. Godine 2003., godinu dana prije pokretanje prve škole Leap u Pinelandsu koju pohađaju djeca iz općine Langa, samo je šest od 650 učenika koji su pristupili prijamnim ispitima ostvarili dovoljno dobar rezultat za upis na sveučilište. Tad je Gilmour shvatio da djeci iz brojnih općina Cape Towna treba puno više od sportske momčadi i nekoliko sati dodatne nastave.

Rezultat promišljanja bile su škole Leap. Dvije škole u Cape Townu i jedna u Johannesburgu utilitarističke su strukture s istrošenim podovima i predanim kolektivom koji mnogo radi za skromnu plaću. Veći dio godišnje školarine od 4000 dolara prikuplja se privatnim putem. Vlada sponzorira otprilike 800 dolara po školarini. Škole se tek razvijaju u eksperimentalnom duhu. Protekla tri ljeta škole Leap surađivale su s udrugom Teach With Africa sa sjedištem u San Franciscu koja je ove godine poslala 22 učitelja iz Sjedinjenih Američkih Država koji će volontirati i prenositi vlastite kreativne metode poučavanja. Nedavno je sat znanstvenih predmeta počeo dosadnim teorijskim pregledom fotoelektričnog učinka. Zatim su Ross Hill (31) i Jamie Brandt (36) razbudili razred tako što su učenike zamolili da simuliraju fotoelektrični učinak. Učenici koji su glumili fotone odbijali su se o komad cinka (skupinu tinejdžera koja se njihala) što je uzrokovalo iskakanje elektrona (još jedne skupine studenata). “Naprijed, fotoni”, uzviknuo je profesor Hill. “Blagi udar! Udar pun ljubavi!”Fotonka je gurkala jednog od predstavnika cinka. Razredom se zaorio smijeh, a Hill je rekao, “Baš slatko.”

Celia W. Dugger